ABNA: Početkom decembra na društvenim mrežama po Balkanu brzo se proširila glasina da u Teheranu živi osam miliona ljudi, od čega četvrtina sunnita, te da oni nemaju niti jednu svoju džamiju, ili da su pozatvarane od iranskih vlasti. Bolje upućenima jasno je da se radi o perfidnoj lažiindikativnog sadržaja, plasiranoj u vrijeme kada saudijska propaganda na sve moguće načine pokušava sirijsku borbu protiv terorizma prikazati kao sunnitsko-šiitski sukob. Međutim, ostaje nam za detaljno objasniti - koliko je tvrdnja istinita, ko ju je propagirao i odakle potiče.
Vratimo li se godinu unatrag, vidjet ćemo da je slična glasina širena i u zapadnjačkim medijima "glavnog toka", uz neizbježnu katarsku Al Jazeeru. Sredinom januara tako se pojavila vijest da su iranske vlasti zatvorile "sunnitsku džamiju" u teheranskoj četvrti Punak, a početkom augusta je i porušile. Navodno, radilo se o jedinoj džamiji takvog tipa u čitavoj metropoli, za milion sunnita. U člancima se još navodi da je sunnitima zabranjeno upravljanje džamijama od revolucije 1979. i te je zabrinutost zbog rušenja izrazio i Molavi Abdul Hamid, ugnjetavani lider iranskih sunnita.
Niti jedna od informacija iz članka nije istinita. U prvom redu, nije se radilo o nikakvoj džamiji, već privatnoj molitvenoj dvorani, ustrojenoj bez saglasnosti s lokalnim vlastima. Sud je prvo naredio vraćanje objekta u prvobitno stanje, ali nakon što su naredbe ignorirane, srušena je zbog ilegalne prenamjene prostora. Službeni regulacioni ured za upravljanje džamijama odbacio je glasinu kao ekstremističku propagandu, objasnivši da se slične aktivnosti događaju na novoizgrađenim periferijama većih gradova gdje manjka molitvenih prostora i gdje radnici ponekad uzimaju stvari u svoje ruke, te da sunnitski faktor nikako nije bio presudan - iz identičnih razloga ranije je u gradu Komu uklonjena husejnija, dakle, isključivo šiitska molitvena dvorana.
Druga laž u članku je navodna zabrana sunnitskih džamija od 1979. godine, jer je istina dijametralno oprečna - za vrijeme vladavine proameričkog autokrata Pahlavija, Teheran je za sunnitsko upravljanje džamijama postavljao jednake uslove za šiite u Rijadu, što Saudijci nikad nisu ispunili. Nakon revolucije, ova pogodba je odbačena od strane revolucionarne vlade jer nisu vidjeli Rijad kao predstavnika svih sunnita, a prava manjinskih sunnita nisu zajamčena samo zakonom, već i Ustavom (nepromijenjenim čl. 12).
Treća laž je u prenapuhavanju broja sunnita u Teheranu, kojih u čitavom Iranu ima oko 7% i to uglavnom u perifernim pokrajinama, dok je u Teheranu taj udio manji i brojka se kreće oko četvrt miliona.
Konačno, Molavi Abdul Hamid nije nikakav lider iranskih sunnita kakvim ga se lažno predstavlja, nego se radi o sunnitskom autoritetu iz Balučistana i imamu džuma-namaza u Zahedanu, bez ikakvog uticaja u drugim sunnitskim regijama poput Golestana, Kurdistana i sjevernog Horasana. Tvrdnje da je dotični uputio kritike zbog rušenja dvorane ili sunnitskih džamija u Teheranu uopće mogu se naći samo na web stranici, navodno "ličnoj", iako je registriran pod američkom domenom. Isto kao i neosnovane tvrdnje da u Iranu živi "25% sunnita", ili niz drugih klasičnih američkih primjedbi. Osim ovog falsifikata, ostali izvori na koje se Al Jazeera i zapadnjački mediji pozivaju su nekakvi "neimenovani izvor", apologet terorističkog Džundalaha Abdul Satar Došoki iz Londona, NCRI kojeg vode teroristi Munafikina (MEK), te američki Human Rights Watch.
Glede samih sunnitskih džamija u Teheranu, prvo što treba razjasniti je - što je "sunijska" ili "šijska džamija". Razlike su jedino arhitektonske prirode, jer u funkcionalnom smislu džamija (mesdžid) je bogomolja za muslimane, neovisno o pravcu. U Iranu postoje višenamjenske musalle, husejnije kao dvorane za šiitske ceremonije, ali džamija kao objekat za molitvu namijenjen isključivo šiitskim muslimanima je stran pojam.
Iranski regulacioni ured za upravljanje džamijama svejedno vodi evidenciju o šiitskim i sunnitskim džamijama, ali isključivo na osnovi afilijacije područnog imama. Same imame ne imenuje država, kao što je to slučaj u npr. Turskoj, nego ih odabira lokalno stanovništvo. Posljedično, jasno je da će se džamije u području gdje demografski preovladavaju šiiti voditi kao šiitske, a gdje preovladavaju sunniti kao sunnitske. Treba naglasiti da se ovdje radi o permanentnim imamima, što kod čak 30-40% iranskih džamija nije slučaj, odnosno često ih vodi više imama, često šiitski i sunnitski zajedno.
Prema pet godina starim podacima, Iran ima oko 70.000 džamija, od čega približno 60.000 vode šiitski, a 10.344 sunnitski imami (prema novijim podacima i 15.000, uključujući miješana upravljanja). Ako se uzme u obzir udio sunnita u iranskoj populaciji (7%), statistički stoje bolje jer na svakih 530 njih dolazi po jedna džamija, dok kod šiita dolazi jedna na svakih 1200 ljudi. Usporedbe radi, u Turskoj dolazi jedna na 900 ljudi. Od 10.344 džamija predvođenih sunnitskim imamima, 3.546 ih je u Sistansko-balučistanskoj pokrajini, dok je samo 322 pod vodstvom šiita. Ako se uzme u obzir da su stanovništvom izjednačeni, ispada da sunniti u toj regiji imaju 11 puta više džamija.
U Teheranu je situacija obrnuta i prema podacima postoji devet džamija sa stalnim sunnitskim imamima. Poimenice, džamije su: Sadekije, Tehran Pars, Šahr-e Kods, Halidž-e Fars, Al-Nabi, Haft-Džub, Vahidije, Nasim-Šahr i Razi-Abad. Ove brojke nisu iznenađenje jer ne postoji segregacija i sunniti nisu koncentrirani na određenim gradskim područjima, nego raspršeni i okruženi većinskim šiitima. Veliki gradovi Irana inače su karakteristični po tome da nemaju stalne imame kao gradići ili sela, a česta su povremena gostovanja i suninitskih i šiitskih imama iz svih krajeva zemlje. Odgovor na pitanje gdje se moli većina teheranskih sunnita je jasan - ili kod povremenih sunnitskih imama, ili kod šiitskih zajedno sa šiitima - isto kao što će velik broj balučistanskih šiita klanjati kod sunnitskih imama. Ova praksa je u Iranu svakodnevna i normalna, dok je u Saudijskoj Arabiji prosto nemoguća.
Sunnitsko-šiitski suživot u Iranu evidentan je i prema udjelu u Parlamentu (Medžlisu); od 290 članova, 19 je sunnitskih, uz 12 drugih vjerskih manjina. I prema ovim statistikama, sunniti kotiraju disproporcionalno bolje od šiita. U iranskom gradu Gorganu nalazi se državni islamski fakultet koji je pod ingerencijom Svjetskog centra iz Koma, na kojem su svi uposlenici od profesora, vozača, i svega ostalog sunniti. Isti slučaj je i sa sunnitskim fakultetom Darul Ulum u Zahedanu. Glasine o nepostojanju sunnitskih džamija i skrivenim privatnim molitvama u suštini nisu ništa drugačije od mitova koje zapadni protestantski fanatici šire o kršćanima, usprkos činjenici da u Iranu aktivno djeluje oko 600 crkava.
Za kraj nam još samo preostaje istražiti ko je među prvima širio navedene dezinformacije i odakle to sve potiče? Uz ponešto ozbiljniji pristup, dakle zanemarimo li šarlatanske društvene mreže i masovne medije, identične glasine naći ćemo čak i u zapadnim akademskim publikacijama koje (počevši od najnovijih) potpisuju Š. Ebadi (2016), A. Saleh (2013), N. Tohidi (2006), P. Clawson i M. Rubin (2005), R. Afshari (2001), te konačno W. Buchta (2000) i A. William Samii (2000). Četvorica među nabrojanima su iranski politički disidenti na Zapadu, monarhisti i marksisti puni pakosti, referencirajući sve na ranije objavljene knjige. Autori onih najstarijih radova pripadaju istom političkom krugu - Samii, Buchta i Clawson članovi su Vašingtonskog instituta za bliskoistočnu politiku (WINEP), ogranku notorne izraelske lobističke grupe AIPAC. Usto, Rubin je član cionističke organizacije GLORIA i neokonzervativnog AEI-a.
Sada kada znamo da su mit o sunnitskim džamijama prvi u literaturu plasirali radikalni cionisti i neokoni, ostaje nam provjeriti na što se to oni pozivaju. Kod sve tri knjige referenca je ista - izvještaj o iranskim vjerskim i etničkim manjinama iz septembra 1997. koji potpisuje Human Rights Watcha (HRW), američki vanjskopolitički alat pod krinkom "ljudskih prava", predvođen kontroverznim jevrejskim advokatom Kennethom Rothom i finansiran od fonacije Georgea Sorosa. Srećom, dokument je dostupan online i sadržaj je lako provjerljiv. Na uvodnoj stranici doslovno stoji da je HRW "načuo neprovjerene vijesti o kršenjima prava sunnitskih balučkih aktivista". Unutar teksta konačno pronalazimo najstariju verziju mita o "nepostojanju sunnitskih džamija u Teheranu", a sve reference o navodnom ugnjetavanju sunnita upućuju na "neimenovanog balučkog sunnitskog aktivistu intervjuiranog u Europi u januaru 1997".
Dakle, glasinu je prvi raširio anonimni pristaša terorističkog Džundalaha iz Europe, kao vjerodostojnu prihvatio ju je HRW i redovno reproducirao u novim raportima o Iranu, nakon čega su je u knjigama preuzeli cionisti, neokoni i razni disidenti, pa je vremenom dospjela i u masovne medije i na društvene mreže. Tekfirijski aktivisti, vidljivo iz priloženog, samo su posljednji u nizu ovog iranofobnog društva.
(I.K)
Kraj/ 286