Dijete se upravo u prvim godinama života i tjelesno i duhovno formira te je upravo zato potrebno obratiti veliku pažnju na njegov svestrani razvoj. Manjkavosti i pogreške u tjelesnoj i duševnoj ishrani djeteta, u prvom dobu njegova života, za posljedicu ima teške bolesti i nesreću djeteta. Dijete se formira u prvim godinama života i stoga treba obratiti pažnju na sve fizičke i psihičke aspekte. Prema tome, jedan mali nemar i nepažnja dovode do velike i trajne nesreće koja prati dijete do kraja života.
Rekao je Božiji Poslanik, s.a.v.a.:
Znajte da ste svi vi u stanovitoj mjeri zapovjednici i čuvari u svojim porodicam i da ste u odnosu na sebi potčinjene odgovorni. Vladari zemlje su upravitelji zajednice i odgovorni za ono na čijem su čelu. Muž, kao glava porodice, upravitelj je svojoj ženi i djeci i spram njih nosi odgovornost. Žena je upravitelj i zapovjednik djeci i naspram njih nosi odgovornost. Znajte da ste svi vi zapocjdnici i čuvari i svi ćete biti pitani i odgovorni za one kojima upravljate.[1]
Prve navike
Iznenađujuća je brzina kojom novorođenče upija navike iz svog okruženja. Svi loši običaji i navike koje dijete upija, predstavljaju prepreku upijanju kasnijih dobrih navika i običaja. Stoga i jeste toliko važan nastanak navika na početku djetinjstva. Ako prvi običaji i navike budu dobri, onda ćemo se u budućnosti spasiti beskrajnih podsticanja i bodrenja. K tome još, navike koje se steknu na početku života bit će kasnije poput nagona i imat će identičan uticaj i kontrolu, dok druge navike, koje su u suprotnosti sa prvostečenim navikama ne mogu imati toliki uticaj i kontrolu. Obzirom na rečeno, potrebno je posvetiti punu pažnju prvim dječijim navikama.
Osim toga, dojenče je mnogo više nego to odrasli mogu i pojmiti lukavo i sklono pravljenju smicalica i obmana. Kada vidi da mu plač donosi dobar rezultat, ono će odmah krenuti da svoje prohtjeve zadovoljava kroz plač. A kada kasnije uvidi da mu vriska i suze ne donose plodove, već izazivaju odbojnost, ono stupa u ulogu začudnog promatrača, kada mu okolni svijet izgleda hladan, suh i bezdušan.
Dakle, pravo vrijeme kada se dijete počne podučavati moralnim navikama jeste upravo trenutak njegova rođenja. Jer, upravo je ovo vrijeme kada bez očekivanja neuspjeha možemo krenuti s odgajanjem. Ako zakasnimo i s odgajanjem krenemo kasnije, onda ćemo se morati mučiti s ispravljanjem nepoželjnih navika. Tako da onaj ko ne krene s odgojem blagovremeno, suočit će se sa stanovitom mržnjom i odbojnošću.“[2]
Dakle, poželjne ili nepoželjne navike oblikuju se u dječijem biću još u prvim sedmicama po njegovu rođenju. Odlike i osobine na koje se dijete navikava od djetinjstva, prodiru u dubinu njegove duše i njihovo mijenjanje je težak problem.
Baš kao što roditelji od prvog dana vode računa o hrani za tijelo svog novorođenčeta, koju mu daju u pravim mjerama u pravim vremenskim razmacima, a sve u duhu naučnih standarda, isto tako, od prvog dana bi trebalo povesti računa o njegovoj duhovnoj hrani te djetetu pristupiti s ispravnim odgojnim programom, valjanim navikama i običajima.
S ovim što je rečeno, odgovoreno je na ranije postavljeno pitanje. Dakle, od prve sedmice života novorođenčeta treba početi s odvaganom i odmjerenom ljubavlju, da bi tako spriječili nastanak razmaženosti kod novorođenčeta. Jer, kad je dijete napunilo godinu dana života, ono je već prošlo nekoliko odgojnih faza. Ukoliko su roditelji u ovoj prvoj godini života pretjeranom ljubavlju napravili razmaženo i samozadovoljno dijete, ispravljanje ovih slabosti kasnije će biti vrlo teška zadaća.
„U prvih nekoliko mjeseci života oblikuju se prvi temelji morala novorođenčeta, a navršetkom prve godine roditelji su svojim odgojem ili dobili dijete koje posjeduje kapacitete i sposobnosti za svaku vrstu discipline i reda, ili dijete koje ni na kakav način ne posjeduje ništa od toga.
Naravno, ubrzo će doći vrijeme kada mi više nećemo moći vladati njihovim odlikama i karakterom, jer smo zaboravili početni odgoj djeteta – upravo onaj odgoj koji nam je bio manje važan od svakog drugog posla.“[3]
Druga stvar koju treba danas razmotriti jeste pitanje kako odmjeriti i uravnotežiti pravu mjeru i količinu ljubavi. Nesumnjivo je da djeca osim hrane i ostalih prirodnih potreba imaju i urođenu potrebu za ljubavlju i nježnošću. Potrebno je, međutim, da ovaj prirodni djetetov zahtjev i potreba budu na valjan način upotpunjeni te da dijete bude odgojeno u skladu sa zakonom stvaranja i primordijalnom prirodom.
Precizna i teška dužnost roditelja u valjanom odgoju djeteta je to da znaju kada i u kojem slučaju treba da koriste ljubav i milost i koliki je omjer te ljubavi, jer ako dođe do pojave razmaženosti i samozadovoljstva to je posljedica jednog od ovih uzroka: ili je u pitanju ljubav koja nije na mjestu ili prekomjerna ljubav.
Za ukazivanje na odgojene greške roditelja mogu se navesti desetine primjera neumjesne ljubavi nekih majki i očeva neznalica. Ovaj puta ćemo predstaviti tri primjera. Nadati se da će slušatelji sa svojom urođenom pronicljivošću obratiti pažnju na ove primjere.
Jedan od primjera kada neuki roditelji prema djeci iskazuju pretjeranu, a nekada i nepotrebnu ili neumjesnu ljubav usljed čega dijete postaje razmaženo i samozadovoljno, jeste trenutak kada se dijete razboli. U ovome slučaju pametni roditelji nastupaju poput ozbiljnog liječničkog osoblja, nastojeći dijete izliječiti svim sredstvima. Oni dovedu ljekara, poštuju liječničke upute u davanju hrane i lijekova te mu u tačno određene sate redovno mjere temperaturu. Roditelji su pred djetetovim radoznalim očima poput medicinskog osoblja koje revnosno obavlja svoju dužnost. Oni djetetu stave do znanja: naše i tvoje stanje je isto, samo se eto nešto dogodilo, ti se razbolio te si zbog toga lišen trčanja, igre i uobičajene hrane. Mi poštujemo sve liječničke upute u vezi s tobom, a i ti u uzimanju lijekova i injekcija trebaš slušati liječnika. Naravno, tvoje stanje će nakon nekoliko dana biti dobro. Ukoliko su, predpostavimo, roditelji u sebi zabrinuti za njegovo stanje oni se pred djetetom ipak ponašaju uobičajno normalno te ne čine nikakve postupke preko kojih bi dijete osjetilo njihovu zebnju i zabrinutost.
Neki roditelji se za vrijeme dječije bolesti ponašaju neuobičajeno. Pred djetetom pokazuju veliku brižnost i strepnju. Sjednu pored djeteta i sa žalosnim pogleda gledaju u njega, liju suze, a ponekada ga miluju po glavi. Pričaju sa njime tepajući mu, a ponekada ljube njegovo vrelo lice suznih očiju. Što god više mogu maze ga i stavljaju mu do znanja da je njegova bolest nešto važno. Praktično mu stavljaju do znanja da su svi zbog njegove bolesti utučeni, da su izgubili svoj mir i spokoj, da je otac obustavio svoj posao, a majka zaboravila život te da je atmosfera u cijeloj porodici zbog njegove bolesti poremećena.
Ovakvi neuki i nezreli nastupi nemaju ni najmanjeg uticaja na izlječenje djeteta, ali ostvaruju negativan uticaj na njegov moral i kvare ga. Oni ga ovime čine razmaženim i samozadovoljnim. Dijete tada postaje uvjereno da je ono izuzetno vrijedno, čim se o njemu svi toliko brinu. Ono kao da u sebi kaže: „Ja sam toliko važan i zaslužujem ovoliko pažnje, ja sam taj čija je bolest cijelu porodicu izbacila iz ravnoteže te se svi samo o meni brinu.“
Dječija bolest se na koncu izliječi, ali ovo pogrešno uvjerenje ostaje u dubini njegove svijesti. Ono stalno očekuje ovakvo poštovanje i ljubav od oca, majke i ostalih ljudi: Ono očekuje da, ako ga nekad glava zaboli, ne samo da se naruši stanje u kući, nego da i ostali ljudi budu zabrinuti zbog njegove bolesti.
Nekada dijete lažno izjavljuje da je bolesno da bi uživalo roditeljsko maženje i paženje i da bi se uvjerilo u svoju omiljenost. Kada dijete odraste sa ovim pogrešnim uvjerenjem i vidi da niko ne obraća pažnju na njega, da za vrijeme njegove bolesti niko ne izražva zabrinutost, jasno je koliko će se takva osoba osjetiti sitnom, i koliko će se u sebi osjetiti manje vrijednom.
Dejl Karangi izjavljuje:
„Mari Roberts Rajnhart, poznati romanopisac, prenijela mi je priču o jednoj zdravoj mladoj ženi koja se pretvarala da je bolesna kako bi privukla na sebe porodičnu pažnju i dokazala svoju važnost. Vrijeme je prolazilo i ona je počela shvaćati da su šanse za njenu udaju sve manje. Dakle, pred njenim očima prostirao se tamni prizor i nije imala nikakvu nadu i radost u životu.
Dalje Rajnhart nastavlja: 'Ova gospođa je pala na postelju i prepustila se desetogodišnjoj njezi svoje stare majke, koja joj je svakodnevno nekoliko puta posude s hranom uznosila uz stepenice. Potom se dogodi da joj majka umre, ona pada u još veći očaj i nekoliko sedmica plače i očajava. Vidjevši da joj niko više ne dolazi da je utješi, ustaje, oblači odjeću i počinje normalno živjeti prijašnjim životom.'“
Rekao je Božiji Poslanik, s.a.v.a.:
Znajte da ste svi vi u stanovitoj mjeri zapovjednici i čuvari u svojim porodicam i da ste u odnosu na sebi potčinjene odgovorni. Vladari zemlje su upravitelji zajednice i odgovorni za ono na čijem su čelu. Muž, kao glava porodice, upravitelj je svojoj ženi i djeci i spram njih nosi odgovornost. Žena je upravitelj i zapovjednik djeci i naspram njih nosi odgovornost. Znajte da ste svi vi zapocjdnici i čuvari i svi ćete biti pitani i odgovorni za one kojima upravljate.[1]
Prve navike
Iznenađujuća je brzina kojom novorođenče upija navike iz svog okruženja. Svi loši običaji i navike koje dijete upija, predstavljaju prepreku upijanju kasnijih dobrih navika i običaja. Stoga i jeste toliko važan nastanak navika na početku djetinjstva. Ako prvi običaji i navike budu dobri, onda ćemo se u budućnosti spasiti beskrajnih podsticanja i bodrenja. K tome još, navike koje se steknu na početku života bit će kasnije poput nagona i imat će identičan uticaj i kontrolu, dok druge navike, koje su u suprotnosti sa prvostečenim navikama ne mogu imati toliki uticaj i kontrolu. Obzirom na rečeno, potrebno je posvetiti punu pažnju prvim dječijim navikama.
Osim toga, dojenče je mnogo više nego to odrasli mogu i pojmiti lukavo i sklono pravljenju smicalica i obmana. Kada vidi da mu plač donosi dobar rezultat, ono će odmah krenuti da svoje prohtjeve zadovoljava kroz plač. A kada kasnije uvidi da mu vriska i suze ne donose plodove, već izazivaju odbojnost, ono stupa u ulogu začudnog promatrača, kada mu okolni svijet izgleda hladan, suh i bezdušan.
Dakle, pravo vrijeme kada se dijete počne podučavati moralnim navikama jeste upravo trenutak njegova rođenja. Jer, upravo je ovo vrijeme kada bez očekivanja neuspjeha možemo krenuti s odgajanjem. Ako zakasnimo i s odgajanjem krenemo kasnije, onda ćemo se morati mučiti s ispravljanjem nepoželjnih navika. Tako da onaj ko ne krene s odgojem blagovremeno, suočit će se sa stanovitom mržnjom i odbojnošću.“[2]
Dakle, poželjne ili nepoželjne navike oblikuju se u dječijem biću još u prvim sedmicama po njegovu rođenju. Odlike i osobine na koje se dijete navikava od djetinjstva, prodiru u dubinu njegove duše i njihovo mijenjanje je težak problem.
Baš kao što roditelji od prvog dana vode računa o hrani za tijelo svog novorođenčeta, koju mu daju u pravim mjerama u pravim vremenskim razmacima, a sve u duhu naučnih standarda, isto tako, od prvog dana bi trebalo povesti računa o njegovoj duhovnoj hrani te djetetu pristupiti s ispravnim odgojnim programom, valjanim navikama i običajima.
S ovim što je rečeno, odgovoreno je na ranije postavljeno pitanje. Dakle, od prve sedmice života novorođenčeta treba početi s odvaganom i odmjerenom ljubavlju, da bi tako spriječili nastanak razmaženosti kod novorođenčeta. Jer, kad je dijete napunilo godinu dana života, ono je već prošlo nekoliko odgojnih faza. Ukoliko su roditelji u ovoj prvoj godini života pretjeranom ljubavlju napravili razmaženo i samozadovoljno dijete, ispravljanje ovih slabosti kasnije će biti vrlo teška zadaća.
„U prvih nekoliko mjeseci života oblikuju se prvi temelji morala novorođenčeta, a navršetkom prve godine roditelji su svojim odgojem ili dobili dijete koje posjeduje kapacitete i sposobnosti za svaku vrstu discipline i reda, ili dijete koje ni na kakav način ne posjeduje ništa od toga.
Naravno, ubrzo će doći vrijeme kada mi više nećemo moći vladati njihovim odlikama i karakterom, jer smo zaboravili početni odgoj djeteta – upravo onaj odgoj koji nam je bio manje važan od svakog drugog posla.“[3]
Druga stvar koju treba danas razmotriti jeste pitanje kako odmjeriti i uravnotežiti pravu mjeru i količinu ljubavi. Nesumnjivo je da djeca osim hrane i ostalih prirodnih potreba imaju i urođenu potrebu za ljubavlju i nježnošću. Potrebno je, međutim, da ovaj prirodni djetetov zahtjev i potreba budu na valjan način upotpunjeni te da dijete bude odgojeno u skladu sa zakonom stvaranja i primordijalnom prirodom.
Precizna i teška dužnost roditelja u valjanom odgoju djeteta je to da znaju kada i u kojem slučaju treba da koriste ljubav i milost i koliki je omjer te ljubavi, jer ako dođe do pojave razmaženosti i samozadovoljstva to je posljedica jednog od ovih uzroka: ili je u pitanju ljubav koja nije na mjestu ili prekomjerna ljubav.
Za ukazivanje na odgojene greške roditelja mogu se navesti desetine primjera neumjesne ljubavi nekih majki i očeva neznalica. Ovaj puta ćemo predstaviti tri primjera. Nadati se da će slušatelji sa svojom urođenom pronicljivošću obratiti pažnju na ove primjere.
Jedan od primjera kada neuki roditelji prema djeci iskazuju pretjeranu, a nekada i nepotrebnu ili neumjesnu ljubav usljed čega dijete postaje razmaženo i samozadovoljno, jeste trenutak kada se dijete razboli. U ovome slučaju pametni roditelji nastupaju poput ozbiljnog liječničkog osoblja, nastojeći dijete izliječiti svim sredstvima. Oni dovedu ljekara, poštuju liječničke upute u davanju hrane i lijekova te mu u tačno određene sate redovno mjere temperaturu. Roditelji su pred djetetovim radoznalim očima poput medicinskog osoblja koje revnosno obavlja svoju dužnost. Oni djetetu stave do znanja: naše i tvoje stanje je isto, samo se eto nešto dogodilo, ti se razbolio te si zbog toga lišen trčanja, igre i uobičajene hrane. Mi poštujemo sve liječničke upute u vezi s tobom, a i ti u uzimanju lijekova i injekcija trebaš slušati liječnika. Naravno, tvoje stanje će nakon nekoliko dana biti dobro. Ukoliko su, predpostavimo, roditelji u sebi zabrinuti za njegovo stanje oni se pred djetetom ipak ponašaju uobičajno normalno te ne čine nikakve postupke preko kojih bi dijete osjetilo njihovu zebnju i zabrinutost.
Neki roditelji se za vrijeme dječije bolesti ponašaju neuobičajeno. Pred djetetom pokazuju veliku brižnost i strepnju. Sjednu pored djeteta i sa žalosnim pogleda gledaju u njega, liju suze, a ponekada ga miluju po glavi. Pričaju sa njime tepajući mu, a ponekada ljube njegovo vrelo lice suznih očiju. Što god više mogu maze ga i stavljaju mu do znanja da je njegova bolest nešto važno. Praktično mu stavljaju do znanja da su svi zbog njegove bolesti utučeni, da su izgubili svoj mir i spokoj, da je otac obustavio svoj posao, a majka zaboravila život te da je atmosfera u cijeloj porodici zbog njegove bolesti poremećena.
Ovakvi neuki i nezreli nastupi nemaju ni najmanjeg uticaja na izlječenje djeteta, ali ostvaruju negativan uticaj na njegov moral i kvare ga. Oni ga ovime čine razmaženim i samozadovoljnim. Dijete tada postaje uvjereno da je ono izuzetno vrijedno, čim se o njemu svi toliko brinu. Ono kao da u sebi kaže: „Ja sam toliko važan i zaslužujem ovoliko pažnje, ja sam taj čija je bolest cijelu porodicu izbacila iz ravnoteže te se svi samo o meni brinu.“
Dječija bolest se na koncu izliječi, ali ovo pogrešno uvjerenje ostaje u dubini njegove svijesti. Ono stalno očekuje ovakvo poštovanje i ljubav od oca, majke i ostalih ljudi: Ono očekuje da, ako ga nekad glava zaboli, ne samo da se naruši stanje u kući, nego da i ostali ljudi budu zabrinuti zbog njegove bolesti.
Nekada dijete lažno izjavljuje da je bolesno da bi uživalo roditeljsko maženje i paženje i da bi se uvjerilo u svoju omiljenost. Kada dijete odraste sa ovim pogrešnim uvjerenjem i vidi da niko ne obraća pažnju na njega, da za vrijeme njegove bolesti niko ne izražva zabrinutost, jasno je koliko će se takva osoba osjetiti sitnom, i koliko će se u sebi osjetiti manje vrijednom.
Dejl Karangi izjavljuje:
„Mari Roberts Rajnhart, poznati romanopisac, prenijela mi je priču o jednoj zdravoj mladoj ženi koja se pretvarala da je bolesna kako bi privukla na sebe porodičnu pažnju i dokazala svoju važnost. Vrijeme je prolazilo i ona je počela shvaćati da su šanse za njenu udaju sve manje. Dakle, pred njenim očima prostirao se tamni prizor i nije imala nikakvu nadu i radost u životu.
Dalje Rajnhart nastavlja: 'Ova gospođa je pala na postelju i prepustila se desetogodišnjoj njezi svoje stare majke, koja joj je svakodnevno nekoliko puta posude s hranom uznosila uz stepenice. Potom se dogodi da joj majka umre, ona pada u još veći očaj i nekoliko sedmica plače i očajava. Vidjevši da joj niko više ne dolazi da je utješi, ustaje, oblači odjeću i počinje normalno živjeti prijašnjim životom.'“