Uočili smo da između vjerovanja i dobrih djela s jedne strane i bliskosti Allahu i ahiretskim blagodatima s druge strane, a isto tako između nevjerovanja i grijeha s jedne i udaljenosti od Boga i lišenosti od vječnih blagodati s druge strane postoji direktna povezanost. Također, između vjerovanja i dobrih djela sa ahiretskim patnjama i nevjerovanja i grijeha sa vječnim blagodatima važi oprečan odnos. U vezi s principom ovog odnosa u Kur'anu nema nikakve sumnje ili dileme, tako da je njihovo negiranje ravno negiranju Kur'ana.
Međutim u vezi s ovim veoma važnim principom postavljaju se pitanja koja trebaju biti razjašnjena. Poput: da li je spomenuta relacija istinska i uspostavljena stvaranjem ili je pak izričito slijedi konvenciju i sporazum? Kakva relacija postoji između vjerovanja i dobrih djela kao i između nevjerovanja i grijeha? Da li između samih djela, dobrih i loših, postoji neka vrsta djelovanja i međusobnog utjecanja?
U ovom ćemo poglavlju obraditi prvo pitanje i objasniti da spomenuta relacija nije sporazumnog i konvencionalnog karaktera.
Zbiljni ili konvencionalni odnos
Kao što je već više puta opetovano veza između dunjalučkih djela i ahiretskih blagodati ili kazne nije iz kategorije materijalnih i konvencionalnih relacija i ista se ne može komentirati i objašnjavati kroz prizmu fizičkih, hemijskih i inih zakona. Čak je i predodžba da se utrošena energija u ljudskim djelima materijalizira na temelju mišljenja o pretvaranju materije i energije jedno u drugo tako da se oformljava u obliku ahiretskih blagodati ili patnje, neispravna predodžba, usljed toga što: Prvo, postoji mogućnost da energija koja je utrošena prilikom govora ili nekog djela ne bude u mjeri da bi se mogla pretvoriti u sjemenku jabuke a kamoli u bezbrojne džennetske blagodati! Drugo, pretvaranje materije i energije jedno u drugo događa se na osnovu posebnih faktora i nema nikakve veze sa dobrotom ili ružnoćom djela i namjerom izvršitelja. Ne može se na osnovu nijednog prirodnog zakona uspostaviti razlika između iskrenih i neiskrenih djela, kako bi energija jednog bila materijalizirana u blagodat a energija drugog u patnju. Treće, energija koja se jednput utroši u ibadet drugi put se može utrošiti u neposlušnost.
Međutim, negiranje ovakve relacije nije u značenju apsolutnog negiranja zbiljne relacije. Usljed toga što okvir zbiljnih relacija obuhvata nespoznate i one koje nije moguće iskusiti, a empirijske znanosti na isti način kako ne mogu dokazati uzročnu relaciju između dunjalučkih i ahiretskih pojava, nisu također u mogućnosti opovrgnuti bilo koju uzročno posljedičnu relaciju među njima, niti pak pretpostavku da dobra i loša djela ostavljaju istinski uticaj na čovjekovu dušu i upravo taj duhovni trag postaje faktorom nastajanja ahiretskih blagodati ili patnji. Poput uticaja nekih duša u nastajanju izvanrednih fenomena. Ovakva predodžba neće biti iracionalna, već se može na osnovu posebnih filozofskih načela dokazati, a takvo što nije u skladu sa svrhom ove knjige.
Kur'anski svjedoci
Što se kur'anskih objašnjenja tiče, iako su u većini slučajeva takva da aludiraju na konvencionalnu i sporazumnu relaciju, poput ajeta koji sadrže izraze u vezi sa nagradom i kaznom,[1] međutim, iz drugih ajeta može se ustanoviti da je relacija između čovjekovih djela i ahiretske nagrade ili kazne, iznad stupnja sporazumne relacije. Usljed toga, može se kazati da izrazi iz prve skupine ajeta jesu zarad lahkoće davanja do znanja i zbog uzimanja u obzir stanja u kojem se nalazi većina ljudi, čiji um je prisniji sa takvom vrstom pojmova.
Isto tako u predajama, može se naći ogroman broj svjedoka da ljudska djela utemeljena na slobodnoj volji imaju različite melekutske forme koje će se manifestirati u berzehu i na Sudnjem danu.
Sada ćemo citirati nekoliko ajeta iz Kur'ana časnog koji ukazuju na postojanje relacije između ljudskih djela i njihovih ahiretskih rezultata.
...a za dobro koje za sebe pripremite naći ćete nagradu kod Allaha.[2]
Onoga dana kada svaki čovjek pred sobom nađe dobro djelo koje je uradio i rđavo djelo koje je učinio, poželjet će da se između njih i njega nalazi udaljenost velika.[3]
..na Dan, kada će čovjek vidjeti šta su mu ruke spremile.[4]
Pa ko bude uradio koliko trun dobra, vidjet će ga, a ko bude uradio koliko trun zla, vidjet će ga.[5]
Zar kazna koja vam se daje nije osim za ono što ste radili?[6]
Oni koji nasilnički jedu imetke siročadi, zaista jedu vatru u svojim trbusima.[7]
Očito je da čovjek na Sudnjem danu neće vidjeti samo nagradu ili kaznu zbog djela koja je činio na dunjaluku, već vidjet će njihov nebeski oblik, koji će biti u različitim oblicima blagodati ili patnje, a čovjek će posredstvom njih biti ili u blagodatima ili pak u patnji. Upravo kako se iz posljednjeg citiranog ajeta ispostavlja da je ezoterijski oblik nepravednog trošenja imetka siročadi, jedenje vatre, i u trenutku kada na drugom svijetu, zbilje postanu očite, vidjet će da je unutarnja zbilja neke zabranjene hrane bila vatra, i osjetit će kako ga prži. Biti će mu rečeno: Zar je ova vatra išta drugo do li haram imetak kojim si se hranio?!
[1] Izraz (اجر) edžr, spominje se oko devedest puta, izraz (جزا) džeza i kovanice istog korijena više od stotinu puta su upotrebljene u Kur'anu časnom.
[2] Bekare, 110; pogledati i Muzemil, 20.
[3] Ali Imran, 30.
[4] Naba, 40.
[5] Zilzal, 7 i 8.
[6] Neml, 90; također, pogledati Kasas, 84.
[7] Nisa, 10.
Međutim u vezi s ovim veoma važnim principom postavljaju se pitanja koja trebaju biti razjašnjena. Poput: da li je spomenuta relacija istinska i uspostavljena stvaranjem ili je pak izričito slijedi konvenciju i sporazum? Kakva relacija postoji između vjerovanja i dobrih djela kao i između nevjerovanja i grijeha? Da li između samih djela, dobrih i loših, postoji neka vrsta djelovanja i međusobnog utjecanja?
U ovom ćemo poglavlju obraditi prvo pitanje i objasniti da spomenuta relacija nije sporazumnog i konvencionalnog karaktera.
Zbiljni ili konvencionalni odnos
Kao što je već više puta opetovano veza između dunjalučkih djela i ahiretskih blagodati ili kazne nije iz kategorije materijalnih i konvencionalnih relacija i ista se ne može komentirati i objašnjavati kroz prizmu fizičkih, hemijskih i inih zakona. Čak je i predodžba da se utrošena energija u ljudskim djelima materijalizira na temelju mišljenja o pretvaranju materije i energije jedno u drugo tako da se oformljava u obliku ahiretskih blagodati ili patnje, neispravna predodžba, usljed toga što: Prvo, postoji mogućnost da energija koja je utrošena prilikom govora ili nekog djela ne bude u mjeri da bi se mogla pretvoriti u sjemenku jabuke a kamoli u bezbrojne džennetske blagodati! Drugo, pretvaranje materije i energije jedno u drugo događa se na osnovu posebnih faktora i nema nikakve veze sa dobrotom ili ružnoćom djela i namjerom izvršitelja. Ne može se na osnovu nijednog prirodnog zakona uspostaviti razlika između iskrenih i neiskrenih djela, kako bi energija jednog bila materijalizirana u blagodat a energija drugog u patnju. Treće, energija koja se jednput utroši u ibadet drugi put se može utrošiti u neposlušnost.
Međutim, negiranje ovakve relacije nije u značenju apsolutnog negiranja zbiljne relacije. Usljed toga što okvir zbiljnih relacija obuhvata nespoznate i one koje nije moguće iskusiti, a empirijske znanosti na isti način kako ne mogu dokazati uzročnu relaciju između dunjalučkih i ahiretskih pojava, nisu također u mogućnosti opovrgnuti bilo koju uzročno posljedičnu relaciju među njima, niti pak pretpostavku da dobra i loša djela ostavljaju istinski uticaj na čovjekovu dušu i upravo taj duhovni trag postaje faktorom nastajanja ahiretskih blagodati ili patnji. Poput uticaja nekih duša u nastajanju izvanrednih fenomena. Ovakva predodžba neće biti iracionalna, već se može na osnovu posebnih filozofskih načela dokazati, a takvo što nije u skladu sa svrhom ove knjige.
Kur'anski svjedoci
Što se kur'anskih objašnjenja tiče, iako su u većini slučajeva takva da aludiraju na konvencionalnu i sporazumnu relaciju, poput ajeta koji sadrže izraze u vezi sa nagradom i kaznom,[1] međutim, iz drugih ajeta može se ustanoviti da je relacija između čovjekovih djela i ahiretske nagrade ili kazne, iznad stupnja sporazumne relacije. Usljed toga, može se kazati da izrazi iz prve skupine ajeta jesu zarad lahkoće davanja do znanja i zbog uzimanja u obzir stanja u kojem se nalazi većina ljudi, čiji um je prisniji sa takvom vrstom pojmova.
Isto tako u predajama, može se naći ogroman broj svjedoka da ljudska djela utemeljena na slobodnoj volji imaju različite melekutske forme koje će se manifestirati u berzehu i na Sudnjem danu.
Sada ćemo citirati nekoliko ajeta iz Kur'ana časnog koji ukazuju na postojanje relacije između ljudskih djela i njihovih ahiretskih rezultata.
...a za dobro koje za sebe pripremite naći ćete nagradu kod Allaha.[2]
Onoga dana kada svaki čovjek pred sobom nađe dobro djelo koje je uradio i rđavo djelo koje je učinio, poželjet će da se između njih i njega nalazi udaljenost velika.[3]
..na Dan, kada će čovjek vidjeti šta su mu ruke spremile.[4]
Pa ko bude uradio koliko trun dobra, vidjet će ga, a ko bude uradio koliko trun zla, vidjet će ga.[5]
Zar kazna koja vam se daje nije osim za ono što ste radili?[6]
Oni koji nasilnički jedu imetke siročadi, zaista jedu vatru u svojim trbusima.[7]
Očito je da čovjek na Sudnjem danu neće vidjeti samo nagradu ili kaznu zbog djela koja je činio na dunjaluku, već vidjet će njihov nebeski oblik, koji će biti u različitim oblicima blagodati ili patnje, a čovjek će posredstvom njih biti ili u blagodatima ili pak u patnji. Upravo kako se iz posljednjeg citiranog ajeta ispostavlja da je ezoterijski oblik nepravednog trošenja imetka siročadi, jedenje vatre, i u trenutku kada na drugom svijetu, zbilje postanu očite, vidjet će da je unutarnja zbilja neke zabranjene hrane bila vatra, i osjetit će kako ga prži. Biti će mu rečeno: Zar je ova vatra išta drugo do li haram imetak kojim si se hranio?!
[1] Izraz (اجر) edžr, spominje se oko devedest puta, izraz (جزا) džeza i kovanice istog korijena više od stotinu puta su upotrebljene u Kur'anu časnom.
[2] Bekare, 110; pogledati i Muzemil, 20.
[3] Ali Imran, 30.
[4] Naba, 40.
[5] Zilzal, 7 i 8.
[6] Neml, 90; također, pogledati Kasas, 84.
[7] Nisa, 10.