(Ahlul Bejt Novinska Agencija) - Islamska umjetnost započela je pisanjem Časnog Kur'ana, i godinama je bila rasprostranjena među islamskim umjetnicima, te su umjetnici kaligrafi širom islamskog svijeta generacijama prenosili izvrsne primjerke pisanja Božijih ajeta.
Upravo je ta umjetnost uzrokom što su se slike i dekoracije svete knjige Kur’ana našle na repertoaru umjetnika, a obojeni rubovi i prekrasne minijature uz glavni tekst, nudile su čitateljima privlačnu gozbu. Korištenje krivudavih linija preuzetih iz prirode, cvijeća i bilja te njihove kombinacije s pisanjem, te primjena sjajnih boja, postepeno su sebi stvorili mjesto u islamskoj umjetnosti i doveli do toga da ova umjetnost privuče sebi umjetničku elitu kaligrafije i slikarstva.
Oslikavanje nekih priča i ajeta iz Kur'ana, kao što je život poslanika i opisi Ahireta, te život na onom svijetu, specifičnosti dženeta i džehennema, bilo je jako rasprostranjeno među islamskim umjetnicima, te su te slike korištene u knjigama s područja književnosti, historijskim i vjerskim knjigama. Naravno, treba reći da ove slike nikada nisu bile velikih dimenzija, već su se nalazile u knjigama i uz rubove teksta. S druge strane, one su često slijedile principe ilustriranja u islamu i zakone kao što je neprikazivanje lica velikana vjere.
Prvi preostali primjerci slika i ilustracija Poslanika islama (s.a.v.s) pronađeni su u primjerku prijevoda knjige „Tarihol raslol moluk) , djelo Mohammad ibn Džarir Tabarija. Tabari je živio u 3. hidžretskom vijeku (9.vijeku n.e) i napisao je ovu knjigu o historiji vladavina prije njega. Abu Ali Balami ovu je knjigu oko 352. hidžretske, odnosno 963. god. n.e. preveo na perzijski jezik, a primjerak ovog prijevoda sadrži slike događaja kao i prvaka islama. Nakon ovoga, u historijskim knjigama i književnim djelima se proširilo oslikavanje hazreti Muhammeda (s.a.v.s) i Alija (a.s), te su ovi vjerski prvaci oslikavani u različitim historijskim situacijama, a na većini slika im je lice na određeni način bilo prekriveno. Teme određenog broja tih slika, u kojima je Poslanik islama glavno središte događaja, slike, su slijedeće: trenutak primanja poslanstva, događaj na Ghadir Homu i objava da je hazreti Ali (a.s) Njegov nasljednik, rat s nevjernicima, u krugu ashaba, te klanjanje namaza s narodom.
Miradž hazreti Muhammeda (s.a.v.s) kao njegova najtajanstvenija mudžiza oduvijek je zaokupljao pažnju islamskih umjetnika, i slikari su nastojali da ovaj veliki događaj prikažu na specifičan i trajan način. Na početku, ukratko se može reći da je taj događaj bio jedna od velikih i utjecajnih mudžiza Poslanikovih (s.a.v.s), koja se prema navodima Časnog Kur'ana dogodila u sjeni Njegove predanosti. U prvom ajetu sure Isra i od 8. do 18. ajeta sure Nadžm (Zvijezda) ukazano je na ovaj događaj, kad je Poslanik (s.a.v.s), prema Allahovoj želji, u jednoj noći putovao od Mesdžidu-l- harama do Mesdžidu-l-akse, te je zatim bio uzdignut na nebesima do mjesta gdje, osim Uzvišenog Boga, niko nije bio, i izbliza bio upoznat s činjenicama ovozemaljskog svijeta i Ahireta. Cijeli ovaj događaj desio se u budnom stanju i s fizičkim tijelom, a ne u snu ili posredstvom duha, jer samo duhovni miradž mu ne može dokazati svu tu veličanstvenost. Poslanikov miradž dogodio se u 17. noći mjeseca ramazana 10. godine Njegove poslaničke misije, a melek Džibril, koji je nosio objavu, pratio je Poslanika.
Iranske knjige i ilustracije ovog historijskog događaja u historiji iranske kulture i umjetnosti poznate su kao „Miradžname“, odnosno djela o miradžu. Prve pronađene slike o miradžu vežu se za period vladavine Ilhanida, oko konca 7. hidžretskog vijeka, odnosno 13. st n.e. Ova knjiga ukrašena je desecima slika i iluminacija i prikazuje različite faze ovog nevjerojatnog putovanja. Upotreba sjajnih zlatnih boja, plave, bijele, ispisivanje ajeta iz Kur'ana na pojedinim dijelovima slika , prikaz dženeta i smještanje Poslanikovih bliskih ashaba u njega, neke su od osobina ilustracija u ovim knjigama. Naravno, treba ukazati i na važnu činjenicu da su se ilustracije vezane za miradž, kao i ostale dekorativne umjetnosti koje su korištene kod ukrašavanja knjiga, u svakom periodu razlikovale u načinu realizacije i estetskim specifičnostima, što je bilo rezultat trenutnih umjetničkih trendova i stilova. Te razlike nisu se odnosile na bit priče i relevantne predaje, već su bile samo u principima različitih stilova i promjenama pogleda umjetnika na sredstva i načine rada.
U cjelini se može reći da u svim djelima koji za temu imaju miradž, prevladava duhovna atmosfera. Kompozicija slika uglavnom je spiralna i priziva neku vrstu beskonačnog prostora. Boje su tople i lepršave, te se stalni pokret, uzbuđenje i radost gledatelju prenose na energičan i živahan način. U velikom broju iranskih slika, Poslanik (s.a.v.s) je okružen aurom svjetlosti, i nalazi se u sredini slike, okružen melecima šarenih krila i sa zlatnim krunama, te poklonima u ruci. Ovi opisi ne odnose se isključivo na djela iz prošlosti i vide se i u savremenim uzorcima koji prikazuju miradž. Između ostalog, na slici „Miradž“, djelu profesora iranske minijature Mahmuda Farščijana, koja je nedavno predstavljena javnosti, i koja s krajnjom ljepotom i umjetnošću prikazuje miradž Poslanika (s.a.v.s) , vide se takve karakteristike.
Farščian, koji je ovo djelo poklonio muzeju Astane Kudse Razavi u Mašhadu, slikanje ovog djela smatra sebi na čast i kaže: „Slikanje ovog djela trajalo je jednu godinu, i da bi bilo bez greške, savjetovao sam se i s ulemom. Obično su slikari koji su slikali na temu Poslanika, prekrivali Njegovo lice, jer u islamu lice ne treba slikati. I ja sam sliku Poslanika prikazao odostraga, te je Njegovo svijetlo lice i u ovom djelu okrenuto prema Uzvišenom Bogu.“
Farščian ovako objašnjava sliku miradža: „Na ovoj slici hazreti Muhammed (s.a.v.s) je sa svojim sjajnim konjem u pokretu prema svjetlu Allahovom, i ja sam nastojao da uz Njega na tom putu prikažem i meleke. Ova slika prikazuje noć miradža, i hazreti Muhammed (s.a.v.s) se nalazi iznad mjeseca , i sve što idemo naviše, meleci nestaju u Božanskoj biti.“
Korištenjem jasnih i raznolikih boja jednih pored drugih, bez prevladavanja jedne boje, Farščian je ovo djelo pretvorio u rudnik raznobojnih i sjajnih, privlačnih i atraktivnih dragulja, koje, kao i ostala djela ovog velikog iranskog umjetnika, navode svakog gledatelja da netremice gleda u njega, te ga hvali.
Profesor Mahmud Farščian rođen je 1929. godine u Isfahanu, kolijevci iranske umjetnosti i kulture. Njegov otac, koji je godinama djelovao na području iranskog tepiha, vidjevši talenat svog sina, šalje ga u slikarsku radionicu. Farščian je, nakon obuke iz slikarstva i dizajna kod velikih majstora tog vremena te školovanja u školi likovnih umjetnosti u Isfahanu, nekoliko godina proveo proučavajući djela zapadnih umjetnika u evropskim muzejima. Nakon povratka u Iran, počeo je raditi u Glavnom uredu za likovne umjetnosti u Teheranu, te je postao profesor na Fakultetu za likovne umjetnosti teheranskog univerziteta.
Farščianove slike s vjerskom, nacionalnom i književnom tematikom, svaka za sebe predstavljaju neosporno remek-djelo iranske i islamske umjetnosti, te su vrijedna djela koja se uglavnom čuvaju u muzeju u Teheranu koji nosi njegovo ime. Poznata su mu djela poput „Garant srne“, „Peti dan stvaranja“, „Pohvala“, „Poslijepodne ašure“. Ime ovog iranskog umjetnika registrirano je na listi intelektualaca 21. stoljeća i do sada je primio brojne nagrade i priznanja od udruženja umjetnika Irana, Italije, Belgije i Amerike. Profesor Farščian je jedna od trajnih figura iranske kulture i umjetnosti kojeg prati trajno uvažavanje i divljenje njegovih sunarodnjaka.
Upravo je ta umjetnost uzrokom što su se slike i dekoracije svete knjige Kur’ana našle na repertoaru umjetnika, a obojeni rubovi i prekrasne minijature uz glavni tekst, nudile su čitateljima privlačnu gozbu. Korištenje krivudavih linija preuzetih iz prirode, cvijeća i bilja te njihove kombinacije s pisanjem, te primjena sjajnih boja, postepeno su sebi stvorili mjesto u islamskoj umjetnosti i doveli do toga da ova umjetnost privuče sebi umjetničku elitu kaligrafije i slikarstva.
Oslikavanje nekih priča i ajeta iz Kur'ana, kao što je život poslanika i opisi Ahireta, te život na onom svijetu, specifičnosti dženeta i džehennema, bilo je jako rasprostranjeno među islamskim umjetnicima, te su te slike korištene u knjigama s područja književnosti, historijskim i vjerskim knjigama. Naravno, treba reći da ove slike nikada nisu bile velikih dimenzija, već su se nalazile u knjigama i uz rubove teksta. S druge strane, one su često slijedile principe ilustriranja u islamu i zakone kao što je neprikazivanje lica velikana vjere.
Prvi preostali primjerci slika i ilustracija Poslanika islama (s.a.v.s) pronađeni su u primjerku prijevoda knjige „Tarihol raslol moluk) , djelo Mohammad ibn Džarir Tabarija. Tabari je živio u 3. hidžretskom vijeku (9.vijeku n.e) i napisao je ovu knjigu o historiji vladavina prije njega. Abu Ali Balami ovu je knjigu oko 352. hidžretske, odnosno 963. god. n.e. preveo na perzijski jezik, a primjerak ovog prijevoda sadrži slike događaja kao i prvaka islama. Nakon ovoga, u historijskim knjigama i književnim djelima se proširilo oslikavanje hazreti Muhammeda (s.a.v.s) i Alija (a.s), te su ovi vjerski prvaci oslikavani u različitim historijskim situacijama, a na većini slika im je lice na određeni način bilo prekriveno. Teme određenog broja tih slika, u kojima je Poslanik islama glavno središte događaja, slike, su slijedeće: trenutak primanja poslanstva, događaj na Ghadir Homu i objava da je hazreti Ali (a.s) Njegov nasljednik, rat s nevjernicima, u krugu ashaba, te klanjanje namaza s narodom.
Miradž hazreti Muhammeda (s.a.v.s) kao njegova najtajanstvenija mudžiza oduvijek je zaokupljao pažnju islamskih umjetnika, i slikari su nastojali da ovaj veliki događaj prikažu na specifičan i trajan način. Na početku, ukratko se može reći da je taj događaj bio jedna od velikih i utjecajnih mudžiza Poslanikovih (s.a.v.s), koja se prema navodima Časnog Kur'ana dogodila u sjeni Njegove predanosti. U prvom ajetu sure Isra i od 8. do 18. ajeta sure Nadžm (Zvijezda) ukazano je na ovaj događaj, kad je Poslanik (s.a.v.s), prema Allahovoj želji, u jednoj noći putovao od Mesdžidu-l- harama do Mesdžidu-l-akse, te je zatim bio uzdignut na nebesima do mjesta gdje, osim Uzvišenog Boga, niko nije bio, i izbliza bio upoznat s činjenicama ovozemaljskog svijeta i Ahireta. Cijeli ovaj događaj desio se u budnom stanju i s fizičkim tijelom, a ne u snu ili posredstvom duha, jer samo duhovni miradž mu ne može dokazati svu tu veličanstvenost. Poslanikov miradž dogodio se u 17. noći mjeseca ramazana 10. godine Njegove poslaničke misije, a melek Džibril, koji je nosio objavu, pratio je Poslanika.
Iranske knjige i ilustracije ovog historijskog događaja u historiji iranske kulture i umjetnosti poznate su kao „Miradžname“, odnosno djela o miradžu. Prve pronađene slike o miradžu vežu se za period vladavine Ilhanida, oko konca 7. hidžretskog vijeka, odnosno 13. st n.e. Ova knjiga ukrašena je desecima slika i iluminacija i prikazuje različite faze ovog nevjerojatnog putovanja. Upotreba sjajnih zlatnih boja, plave, bijele, ispisivanje ajeta iz Kur'ana na pojedinim dijelovima slika , prikaz dženeta i smještanje Poslanikovih bliskih ashaba u njega, neke su od osobina ilustracija u ovim knjigama. Naravno, treba ukazati i na važnu činjenicu da su se ilustracije vezane za miradž, kao i ostale dekorativne umjetnosti koje su korištene kod ukrašavanja knjiga, u svakom periodu razlikovale u načinu realizacije i estetskim specifičnostima, što je bilo rezultat trenutnih umjetničkih trendova i stilova. Te razlike nisu se odnosile na bit priče i relevantne predaje, već su bile samo u principima različitih stilova i promjenama pogleda umjetnika na sredstva i načine rada.
U cjelini se može reći da u svim djelima koji za temu imaju miradž, prevladava duhovna atmosfera. Kompozicija slika uglavnom je spiralna i priziva neku vrstu beskonačnog prostora. Boje su tople i lepršave, te se stalni pokret, uzbuđenje i radost gledatelju prenose na energičan i živahan način. U velikom broju iranskih slika, Poslanik (s.a.v.s) je okružen aurom svjetlosti, i nalazi se u sredini slike, okružen melecima šarenih krila i sa zlatnim krunama, te poklonima u ruci. Ovi opisi ne odnose se isključivo na djela iz prošlosti i vide se i u savremenim uzorcima koji prikazuju miradž. Između ostalog, na slici „Miradž“, djelu profesora iranske minijature Mahmuda Farščijana, koja je nedavno predstavljena javnosti, i koja s krajnjom ljepotom i umjetnošću prikazuje miradž Poslanika (s.a.v.s) , vide se takve karakteristike.
Farščian, koji je ovo djelo poklonio muzeju Astane Kudse Razavi u Mašhadu, slikanje ovog djela smatra sebi na čast i kaže: „Slikanje ovog djela trajalo je jednu godinu, i da bi bilo bez greške, savjetovao sam se i s ulemom. Obično su slikari koji su slikali na temu Poslanika, prekrivali Njegovo lice, jer u islamu lice ne treba slikati. I ja sam sliku Poslanika prikazao odostraga, te je Njegovo svijetlo lice i u ovom djelu okrenuto prema Uzvišenom Bogu.“
Farščian ovako objašnjava sliku miradža: „Na ovoj slici hazreti Muhammed (s.a.v.s) je sa svojim sjajnim konjem u pokretu prema svjetlu Allahovom, i ja sam nastojao da uz Njega na tom putu prikažem i meleke. Ova slika prikazuje noć miradža, i hazreti Muhammed (s.a.v.s) se nalazi iznad mjeseca , i sve što idemo naviše, meleci nestaju u Božanskoj biti.“
Korištenjem jasnih i raznolikih boja jednih pored drugih, bez prevladavanja jedne boje, Farščian je ovo djelo pretvorio u rudnik raznobojnih i sjajnih, privlačnih i atraktivnih dragulja, koje, kao i ostala djela ovog velikog iranskog umjetnika, navode svakog gledatelja da netremice gleda u njega, te ga hvali.
Profesor Mahmud Farščian rođen je 1929. godine u Isfahanu, kolijevci iranske umjetnosti i kulture. Njegov otac, koji je godinama djelovao na području iranskog tepiha, vidjevši talenat svog sina, šalje ga u slikarsku radionicu. Farščian je, nakon obuke iz slikarstva i dizajna kod velikih majstora tog vremena te školovanja u školi likovnih umjetnosti u Isfahanu, nekoliko godina proveo proučavajući djela zapadnih umjetnika u evropskim muzejima. Nakon povratka u Iran, počeo je raditi u Glavnom uredu za likovne umjetnosti u Teheranu, te je postao profesor na Fakultetu za likovne umjetnosti teheranskog univerziteta.
Farščianove slike s vjerskom, nacionalnom i književnom tematikom, svaka za sebe predstavljaju neosporno remek-djelo iranske i islamske umjetnosti, te su vrijedna djela koja se uglavnom čuvaju u muzeju u Teheranu koji nosi njegovo ime. Poznata su mu djela poput „Garant srne“, „Peti dan stvaranja“, „Pohvala“, „Poslijepodne ašure“. Ime ovog iranskog umjetnika registrirano je na listi intelektualaca 21. stoljeća i do sada je primio brojne nagrade i priznanja od udruženja umjetnika Irana, Italije, Belgije i Amerike. Profesor Farščian je jedna od trajnih figura iranske kulture i umjetnosti kojeg prati trajno uvažavanje i divljenje njegovih sunarodnjaka.