RAMAZANSKIM POSTOM DODIRUJEMO ISKONSKU PRIRODU STVARI
prof.dr. Rešid Hafizović
Duhovna institucija posta je nešto što je na svetopovijesnoj razini bilo prisutno unutar svakog svetopovijesnog razdoblja i unutar svake zajednice kojoj je Bog ikada govorio. U tom smislu duhovna institucija posta u izvornoj monoteističkoj religiji je suštinski ostala nepromjenjena sve do danas, a arapski pojam koji izriče tu vrstu posta je siyam. (al-Baqara, II, 183)
Što se ramazanskog posta tiče, on je vezan uz ono svetopovijesno kalendarsko vrijeme koje karakterizira završnicu objave i pečatnu misiju Poslanika islama (a.s.). Taj post se načelno definira kao 'post šutnje' i izražava se pojmom sawm koji je samo jednom pomenut u Kur'anu kroz slučaj hazreti Merjeme i njenog sina 'Isaa (a.s.). (al-Maryam, XIX, 26)
Post šutnje
Post kao dar i kao duhovna institucija religijske tradicije islama etimologijom arapskog pojma sawm i siyam naviješta razdoblje u kojem zašućuje ilovačna maska ljudskoga bića, kako bi progovorili duhovni organi stvarne, suštinske fizionomije ljudskoga bića. Stoga se i kaže da postiti znači dosegnuti zenitnu tačku duhovnoga rasta u kojoj se pogledom Stvoritelja zaklanja gledanje suštine stvari očima stvorenja; istinski postiti znači motriti iskonsku prirodu stvari snagom Istine koja svlači egzistencijalne maske stvari i bića, a ne vrlinom privida koji se zaustavlja na pjeni Bitka i na izvanjskoj kori Postojanja. Drugim riječima, vrlinom istinskog, suštinskog posta zatvaramo stranice fizičkog svijeta, kako bi otvorili obzorja metafizičkog svijeta; pečat šutnje stavljamo na fizičke organe našeg pojavnog, protežnog bića (al-A'da') kako bi dali priliku da u nama progovore duhovni organi našeg unutarnjeg, istinskog, suštinskog i svjetlosnog bića (al-jawarih); to su duhovni organi transcendentne spoznaje u nama: duša (al-ruh), srce (al-fuad), stvaralačka imaginacija (al-khiyal) i intelekt ('al-'aql) koji ne prebivaju u prevlasti obzornog, hotizontalnog, tmastog, kozmičkog, kvantitativnog vremena, već jedino i isključivo u prevlasti vertikalnog, okomitog, zenitnog, kvalitativnog vremena kao izrazitog vremena duše, intelekta, stvaralačke imaginacije i srca. S takvim organima transcendentne spoznaje i unutar vertikalnog, zenitnog i istinskog vremena mi svoje vidno polje pomjeramo sa pojava stvari na same esencije stvari, sa prolaznih i propadljivih oblika stvari na bezobličnu i neprolaznu zbilju stvari, na njihovu iskonsku, netaknutu, djevičansku, rajsku prirodu. Primjer ulaska u takvu, sasvim novu dimenziju postojanja i izlaska na kvalitativno drukčije horizonte spoznaje i duhovnog izrastanja Kur'an nam nudi kroz primjer hazreti Merjeme koja veli: „Zavjetovala sam se Milostivome postom šutnje, i danas ni sa kim od ljudskog roda zboriti neću (Maryam, 26),“ to jest danas neću komunicirati sa civilizacijom zaborava, već sa svjetovima vječitog zikra, živog sjećanja i nezaborava. Umjesto da sama zbori sa svijetom zaboravnosti, po nalogu Božijem Merjema je pustila da govori metafizička strana njene ljudske osobe, da progovori Duh Božiji i Riječ Božija na usta njena tek rođena djeteta, koje je najdublje tajanstvo svoje majke i kome Bog daruje naslove Ruhullah i Kalimatullah, jer je njeno čedo, Mesih, na izravni nalog Riječi Božije začet po Duhu Pouzdanom, Džibrili Eminu. To je živi svetopovijesni, kur'anski primjer i neizbrisiva slika o tome kamo i nas treba voditi naš post i u kakvu duhovnu zbilju nas on treba preobličiti i ugliniti.
Bog je uvijek govorio ljudskoj civilizaciji, na svakoj svetopovijesnoj obratnici i u svakom svetopovijesnom razdoblju, u 'ramazanskom vremenu'. Prema mišljenju tumača Kur'ana kao što su Ibn Kesir, Isma'il Haqqi, Džafer el-Sadik i drugi, objava Tevrata je započeta 6. Ramazana, objava Indžila 12. Ramazana, objava Zebura 18. Ramazana, a objava Kur'ana 27. noći mjeseca Ramazana. I dok je Bog govorio ljudskoj civilizaciji, bića od ilovače, uključujući i Njegove izabrane glasonoše, šutjeli su i slušali, jer šutnja ili post šutnje je najpristojniji način primanja milosti Objave. Stoga nije slučajno da je i u pečatnom, zasvodnom, qur'anskom razdoblju Riječi Božije Bog istodobno spuštao Objavu, a s njom i dar posta, posta šutnje, slušanja i unošenja u neizbistrive dubine božanskih riječi, jer nema pristojnijeg načina slušanja i primanja govora Božijeg doli vrlinom duhovne institucije suštinskog sawma i siyama.
Post tijela, duše, srca, stvaralačke imaginacije i uma
Kao sawm ili kao siyam post je, zapravo, imsak ili odricanje kako od zabranjenih, nevaljalih stvari koje su suprotne duhovnoj vrlini posta, jednako tako i od stvari, užitaka i naslada koje su nam dopuštene u izvanramazanskom vremenu, kada se iznova vratimo u horizontalne svjetove dolinskog postojanja. Budući da dar posta treba zapljusnuti svaku dimenziju našeg mikrokozmosa, to onda znači da ozbiljenjem ovog dara u svakom danu satkanom od posta prelazimo višestruke razine svoje osobnosti: razinu tijela na kojoj postimo od svekolikih naslada našeg svakidašnjeg života; razinu duše na kojoj postimo od svekolikih poroka, prohtjeva i prijestupa, jer ona je melekutsko lice u nama; razinu srca koje ne smije mariti za bilo čim što je 'drugo doli Bog' (ma siwallah), jer ono je Nuhova korablja i plutajuće prijestolje nad kojim lebdi duh Božije prisutnosti u nama; razinu stvaralačke imaginacije koja mora umaći opsjeni uobrazilje (al-wahm) kao najmoćnijeg oružja u rukama 'Iblisa našeg bića'; razinu intelekta koji usljed bilo kakvog oblika strabizma ne smije iz vida izgubiti jasnu razdjelnicu između očite istine i privida, između duhovne vrline i arogantnosti, između pravde i nepravde, između lijepog i ružnog, između dobrog i lošeg, između onoga što vodi ka najljepšoj svrsi stvari i onoga što ugrožava najbolje krajnje svrhe stvari. . . jer on je, okupan iskrom prvostvorena 'muhamedanskog svjetla u nama', istinski 'interpretativni vjerovjesnik u nama' koji na takvom duhovnom stupnju nikada ne smije zabludjeti.
Pošto smo već naprijed pomenuli da je post u suštini imsak, dobrovoljno, svjesno, zdušno odricanje od dopuštenih i nedopuštenih stvari ovoga svijeta, tad valja istaći da upravo sa imsakom započinje proces našeg posvemašnjeg duhovnog razvitka, preporađanja i istinske preobrazbe saobrazno standardima istinskog, suštinskog posta. Odričući se postom dopuštenih i nedopuštenih stvari ovoga svijeta, vrlina posta nas istovremeno uvodi i uključuje u iskonski poredak stvari, u sunetullah, u suštinsku prirodu stvari u koju nije samo utisnut neizbrisivi rukopis jedinoga Stvoritelja svega, već i istinska aroma, svjež i topao trag Njegove savršene mudrosti i dobrohotne, naklone, brižljive volje i nauma. Kao što vidite, Gospodar svjetova nam, čak i privremeno, tokom dnevnih sati posta ne uskraćuje ništa, a da nam to ne nadoknadi nečim drugim, boljim i uzvišenijim. Svojim ponovnim vraćanjem u poredak iskonske prirode stvari, bića i pojava, mi se, zapravo, prepuštamo onoj vrsti inicijacijskog, posvetnog, pronicavog posta kojem se prepustila i hazreti Merjema kada je odlučila zašutjeti pred svijetom ljudi i progovriti, vrlinom organa transcendentne spoznaje u sebi, u svijetu metafizičkih zbilja i svjetlosnih civilizacija. Sawm ili Imsak je, drugim riječima, prvi korak u procesu skidanja maski sa stvari, bića i pojava i ulaženje u kodirani jezik suština stvari koje izražavaju primordijalnu, iskonsku, netaknutu, djevičansku prirodu svake stvari i svakog bića, baš onu prirodu za čije motrenje je Poslanik islama (a.s.) usrdno molio Gospodara svjetova da njemu i nama dadne smisao za neposredne spoznaje vrlinom čijeg svjetla se mogu vidjeti stvari kakve jesu u sebi. („Gospodaru naš, daj nam one oči kojima možemo vidjeti stvari kakve jesu!“)
A da bismo vrlinom posta vidjeli i organima transcendentne spoznaje dotaknuli iskonsku, suštinsku prirodu stvari, moramo se uzdići, duhovno narasti, ući u novo obzorje spoznaje i izaći na novu razinu postojanja. Potrebna nam je, naime, vrlina uzdizanja, a nju nam upravo priskrbljuje post. Dar posta nam donosi dar višestrukih darova spoznaje, a bez spoznaje nije moguće uzdizanje. Naši organi transcendentne spoznaje se hrane najkvalitetnijim oblicima spoznaje i narastaju na spoznaji i mudrosti kako bi nama omogućili uzdizanje snagom iste te spoznaje i mudrosti, otkrivanje iskonske prirode stvari i primicanje najneposrednijoj blizini i prisutnosti Božijoj. Sam čin uzdizanja, bez kojeg nije moguć nikakav vid interpretativnog ili spoznajnog mi'raja, organski je povezan sa arapskim glagolom postiti – sā-ma, glagolom koji označava trenutak podizanja Sunca na nebeskom svodu u samu zenitnu tačku. Ima li slikovitijeg simbolizma u semantičnom polju ovog arapskog glagola od ovog simbolizma koji jasno ukazuje na duhovno uzdizanja i spoznavanje koje se postiže vrlinom posta šutnje? Prema tome, Sawm i Imsak su put do kapija duhovnog uzdizanja i spoznajnog triježnjenja. Krajnji iskorak u ovom duhovnom uspinjanju vrlinom posta jest ulazak u ono duhovno stanje (hal) koje nije rezultat našeg pregnuća, već nedugovani i milostivi dar Božiji u kojem nam Bog daruje Sebe, svoju prisutnost i blizinu kao najvišu nagradu postaču, kako već stoji u onom poznatom qudsi-pravorijeku: „Svako djelo sina Ademova na Zemlji pripada njemu, samo ne post; post je Moj i Ja sam nagrada za njega.“ Valjda je stoga post nešto što izražava tajanstvo po sebi, jer on je po sebi sama metafizička zbilja, a metafizička zbilja po sebi pripada nadnaravnom poretku stvari i bića.
Post nije puko gladovanje
Post je uvijek nešto drugo i drukčije od gladovanja. Gladovanje pripada robovima Božijim, dok transcendentna stvarnost posta pripada Bogu i samo Njemu. Transcendentna stvarnost posta se ostvaruje vrlinom spoznaje Boga kao Kralja svjetova koji raspolaže svim egzistencijalnim stanjima, kakva god ona bila.
Kada bi ramazanski post bio samo puko gladovanje, ne bi se nimalo razlikovao od neznanja, a zajednička odlika ovoga dvoga je u tome što uzrokuju smrt: ono prvo uzrokuje smrt naših fizičkih organa, dok ovo potonje uzrokuje smrt duhovnih organa, organa transcendentne spoznaje i sprječava ih da ozbilje vlastiti spoznajni mi'raj i dosegnu zenitne spoznaje neophodne za njihov i naš cjelokupni duhovni razvitak i preobrazbu.
Post je čin primjenjenog Te'wila
Čin posta za neposredni učinak ima to da otkrije čovjeku 'vertikalnu' i nadosobnu dimenziju njegova bića, dimenziju 'halife Božijeg na Zemlji' i da u njemu otvori stvarnost 'svijeta Naloga' ('Alam al-amr) u kojem prebiva svjetlosna civilizacija koja je sasvim nadrasla potrebe zemaljskog poretka stvari i bića. U tom smislu bismo mogli kazati da je post istinski praktični te'wil – čin hermeneutičkog ostvarenja svakog psiho-fizičkog spoznajnog kapaciteta u nama: kao simbol i sredstvo metafizičkog Puta, suštinski post nas većma tegli sa obodnice našeg vidljivog, protežnog, osjetilnog bića, i neodoljivo nas vuče ka transcendentnom središtu našeg unutarnjeg, svjetlosnog, duhovnog bića. On vrlinom imsaka zatvara i zatomljuje naša osjetilna ćula čije spoznaje nas uvijek zadržavaju na površini, na osjetilnoj kori Bitka ili Postojanja, a većma nam otvara duhovne organe namijenjene za dublju, inicijacijsku, transcendentnu spoznaju koja je sržna, jezgrovna, hijerognostička ('ilm al-albab). Na taj način nas suštinski post spasava da u spoznajnom smislu ne ostanemo duhovni patuljci i ne doživimo sudbinu onih za koje Kur'an veli: „Oni znaju samo spoljašnju stranu života na ovom svijetu, a prema onom svijetu su ravnodušni.“ ( al-Rum, XXX, 7). Post zatvara kapije našeg ega, a otvara hodočasnički put našoj duši; on zaustavlja našu uobrazilju, tog majstora pričina i iluzije, a potiče stvaralakču imaginaciju u nama koja nas privodi 'svijetu simbola' ('Alam al-amthal) i pokazuje nam sama nebeska lica stvari i bića; on obuzdava racio i smješta ga u okvire njegovih spoznajnih moći, a razbuđuje intelectus contemplativus – tog 'interpretativnog vjerovjesnika u nama' vrlinom kojeg povlačimo najfiniju liniju razdvajanja onoga što pripada istinskom svijetu Malakuta, a što svijetu Mulka, to jest svijetu varljive prolaznosti i nestalnosti; on filtrira nekontroliranu navalu amfibolije (iltibas, khawatir) i njenu predumišljajnu i namjernu igru dvosmislenosti u pogledu značenja i dojmova, a srce – taj organ transcendentne spoznaje u nama potiče na neprestano obnavljanje i saobražavanje novim duhovnim stanjima (ahwal) koja u valovima nadiru u prostore srca sa nadolaskom Božijeg ušatoravanja ondje, baš u smislu i u duhu sljedećeg kur'anskog svjedočenja: „ . . . i neka znate da Allah upliće svoju Prisutnost između čovjeka i srca njegova“ (al-Anfal, VIII, 24). Krajnji učinak takvog hermeneutičkog te'vili-djelovanja suštinskog posta u nama jest dosezanje iskonske prirode svega što je u makro i mikrokozmosu i naše vlastito uklapanja u iskonski poredak bića i stvari.
Post je bespremačan dar Božiji
Tako vrlinom metafizičke stvarnosti posta postač ulazi u prevlast iskonske prirode stvari i pod tim vidom uspijeva realizirati egzistencijalno stanje onih al-Muqarrabun za koje Kur'an kaže da su: „ . . . oni prvi – uvijek prvi! Oni će Allahu bliski biti“ (al-Waqi'a, LVI, 10). To je stanje u koje je suštinski post doveo naše organe transcendentne spoznaje snagom kojih neposredno motrimo suštine stvari (dhawat al-ashya'), a one nisu drugo doli sama 'ogledala' stvari i bića, tih primateljki Božijeg Bitka u stalnom očitovanju, 'ogledala' u kojima se odražava tvorački rukopis i vlasnički pečat jedinoga Gospodara koji i u svjetovima beskrajnog mnoštva stvari i bića svojim imenom al-Wahid kazuje da je Jedan i Jedini na isti način na koji je On to i u kraljevstvu svoje Biti, gdje su zamišljeni odnosi Imena i Atributa prekriveni božanskim imenom al-Ahad – Jednobitni Bog. Njegov tvorački rukopis i vlasnički pečat, ostavljeni na suštinskom licu svake stvari i svakog stvorenja znak su Njegove suštinske Prisutnosti ondje, i baš toj Prisutnosti nas je približio čin posta do mjere koja ne može biti uzvišenija sa strane stvorenja gledano, ali može biti prevladana, presegnuta i premašena sa strane Stvoritelja koji nam je uvijek toliko blizu da zna i šta nam duša naša haje, a da mi sami o tome nikakvu svijest nemamo. Vrhunac Stvoriteljeve blizine stvorenju je ono duhovno stanje koje se javlja kao krajnji rezultat suštinski realiziranoga posta, kada Gospodar svjetova kaže: „Post je moj i Ja ( to jest Moja najneposrednija blizina) sam za njega postačeva nagrada.“ Kakva je to povlastica i kakvo duhovno i egzistencijalno postignuće do kojeg nas je doveo dar suštinski realiziranog posta šutnje dovoljno kazuje činjenica, kako veli Šejh Ibn 'Arabi, što u takvom stanju mogu prebivati samo ljudi-postači, bića od ilovače, ali ne i meleki – bića od svjetlosti, jer njima nisu svojstvene odlike ljudske puti i oni ne znaju šta znači svjesno i dobrovoljno podnositi glad i žeđ za ljubav jedinoga Gospodara, jer nikada i ne raspolažu darom posta. Stoga, makar je svijet bića od svjetlosti hijerarhijski iznad svijeta bića od ilovače, biće od svjetlosti se nikada ne može vinuti do tamo dokle može segnuti biće od ilovače koje posti. Poslanikov (a.s.) mi'raj je najbolji svjedok tome. Biće od ilovače, koje se čovjekom zove, vrlinom istinske spoznaje do koje ga privodi dar suštinskog posta šutnje, može se vinuti do one duhovne i egzistencijalne razine na kojoj totalizira svoje mikrokozmičko postojanje i u stvarnom smislu riječi postaje 'sveobuhvatnim egzistentom' (al-kawn al-jami') unutar kojeg su nataloženi svi univerzumi u rasponu od iskre Duha Božijeg u nama do svijeta embrija od ilovače, čineći tako čovjeka kao 'halifu Božijeg na Zemlji' sabiralištem 'matičnih čelija univerzuma'.
Kako god je čovjek u poredbenom poretku svjetlosne, ognjene i ilovačne civilizacije jedno bespremačno i neusporedivo biće koje je Bog u činu stvaranja 'dotaknuo sa obje Svoje Ruke', (Sad, XXXVIII, 75), kako sami Kur'an svjedoči o tome, stvorivši ga u dva egzistencijalna obrasca: kao jedinku i kao cijeli univerzum, jednako tako je i suštinski post bespremačan i neusporediv među svim drugim darovima Božijim, budući da je sami izraz transcendentne zbilje Onoga kome niko i ništa nije slično (Laysa ka-mithli-Hi shay'un, al-Shura, XLII, 11). A Poslanik islama (a.s.) je samo dodatno posvijestio uzajamnu vezu neusporediva Gospodara i suštinskog posta, kao neusporediva dara među svim darovima Božijim, sljedećim riječima: „Prepustite se postu, jer postu nije ništa slično.“
prof.dr. Rešid Hafizović
Duhovna institucija posta je nešto što je na svetopovijesnoj razini bilo prisutno unutar svakog svetopovijesnog razdoblja i unutar svake zajednice kojoj je Bog ikada govorio. U tom smislu duhovna institucija posta u izvornoj monoteističkoj religiji je suštinski ostala nepromjenjena sve do danas, a arapski pojam koji izriče tu vrstu posta je siyam. (al-Baqara, II, 183)
Što se ramazanskog posta tiče, on je vezan uz ono svetopovijesno kalendarsko vrijeme koje karakterizira završnicu objave i pečatnu misiju Poslanika islama (a.s.). Taj post se načelno definira kao 'post šutnje' i izražava se pojmom sawm koji je samo jednom pomenut u Kur'anu kroz slučaj hazreti Merjeme i njenog sina 'Isaa (a.s.). (al-Maryam, XIX, 26)
Post šutnje
Post kao dar i kao duhovna institucija religijske tradicije islama etimologijom arapskog pojma sawm i siyam naviješta razdoblje u kojem zašućuje ilovačna maska ljudskoga bića, kako bi progovorili duhovni organi stvarne, suštinske fizionomije ljudskoga bića. Stoga se i kaže da postiti znači dosegnuti zenitnu tačku duhovnoga rasta u kojoj se pogledom Stvoritelja zaklanja gledanje suštine stvari očima stvorenja; istinski postiti znači motriti iskonsku prirodu stvari snagom Istine koja svlači egzistencijalne maske stvari i bića, a ne vrlinom privida koji se zaustavlja na pjeni Bitka i na izvanjskoj kori Postojanja. Drugim riječima, vrlinom istinskog, suštinskog posta zatvaramo stranice fizičkog svijeta, kako bi otvorili obzorja metafizičkog svijeta; pečat šutnje stavljamo na fizičke organe našeg pojavnog, protežnog bića (al-A'da') kako bi dali priliku da u nama progovore duhovni organi našeg unutarnjeg, istinskog, suštinskog i svjetlosnog bića (al-jawarih); to su duhovni organi transcendentne spoznaje u nama: duša (al-ruh), srce (al-fuad), stvaralačka imaginacija (al-khiyal) i intelekt ('al-'aql) koji ne prebivaju u prevlasti obzornog, hotizontalnog, tmastog, kozmičkog, kvantitativnog vremena, već jedino i isključivo u prevlasti vertikalnog, okomitog, zenitnog, kvalitativnog vremena kao izrazitog vremena duše, intelekta, stvaralačke imaginacije i srca. S takvim organima transcendentne spoznaje i unutar vertikalnog, zenitnog i istinskog vremena mi svoje vidno polje pomjeramo sa pojava stvari na same esencije stvari, sa prolaznih i propadljivih oblika stvari na bezobličnu i neprolaznu zbilju stvari, na njihovu iskonsku, netaknutu, djevičansku, rajsku prirodu. Primjer ulaska u takvu, sasvim novu dimenziju postojanja i izlaska na kvalitativno drukčije horizonte spoznaje i duhovnog izrastanja Kur'an nam nudi kroz primjer hazreti Merjeme koja veli: „Zavjetovala sam se Milostivome postom šutnje, i danas ni sa kim od ljudskog roda zboriti neću (Maryam, 26),“ to jest danas neću komunicirati sa civilizacijom zaborava, već sa svjetovima vječitog zikra, živog sjećanja i nezaborava. Umjesto da sama zbori sa svijetom zaboravnosti, po nalogu Božijem Merjema je pustila da govori metafizička strana njene ljudske osobe, da progovori Duh Božiji i Riječ Božija na usta njena tek rođena djeteta, koje je najdublje tajanstvo svoje majke i kome Bog daruje naslove Ruhullah i Kalimatullah, jer je njeno čedo, Mesih, na izravni nalog Riječi Božije začet po Duhu Pouzdanom, Džibrili Eminu. To je živi svetopovijesni, kur'anski primjer i neizbrisiva slika o tome kamo i nas treba voditi naš post i u kakvu duhovnu zbilju nas on treba preobličiti i ugliniti.
Bog je uvijek govorio ljudskoj civilizaciji, na svakoj svetopovijesnoj obratnici i u svakom svetopovijesnom razdoblju, u 'ramazanskom vremenu'. Prema mišljenju tumača Kur'ana kao što su Ibn Kesir, Isma'il Haqqi, Džafer el-Sadik i drugi, objava Tevrata je započeta 6. Ramazana, objava Indžila 12. Ramazana, objava Zebura 18. Ramazana, a objava Kur'ana 27. noći mjeseca Ramazana. I dok je Bog govorio ljudskoj civilizaciji, bića od ilovače, uključujući i Njegove izabrane glasonoše, šutjeli su i slušali, jer šutnja ili post šutnje je najpristojniji način primanja milosti Objave. Stoga nije slučajno da je i u pečatnom, zasvodnom, qur'anskom razdoblju Riječi Božije Bog istodobno spuštao Objavu, a s njom i dar posta, posta šutnje, slušanja i unošenja u neizbistrive dubine božanskih riječi, jer nema pristojnijeg načina slušanja i primanja govora Božijeg doli vrlinom duhovne institucije suštinskog sawma i siyama.
Post tijela, duše, srca, stvaralačke imaginacije i uma
Kao sawm ili kao siyam post je, zapravo, imsak ili odricanje kako od zabranjenih, nevaljalih stvari koje su suprotne duhovnoj vrlini posta, jednako tako i od stvari, užitaka i naslada koje su nam dopuštene u izvanramazanskom vremenu, kada se iznova vratimo u horizontalne svjetove dolinskog postojanja. Budući da dar posta treba zapljusnuti svaku dimenziju našeg mikrokozmosa, to onda znači da ozbiljenjem ovog dara u svakom danu satkanom od posta prelazimo višestruke razine svoje osobnosti: razinu tijela na kojoj postimo od svekolikih naslada našeg svakidašnjeg života; razinu duše na kojoj postimo od svekolikih poroka, prohtjeva i prijestupa, jer ona je melekutsko lice u nama; razinu srca koje ne smije mariti za bilo čim što je 'drugo doli Bog' (ma siwallah), jer ono je Nuhova korablja i plutajuće prijestolje nad kojim lebdi duh Božije prisutnosti u nama; razinu stvaralačke imaginacije koja mora umaći opsjeni uobrazilje (al-wahm) kao najmoćnijeg oružja u rukama 'Iblisa našeg bića'; razinu intelekta koji usljed bilo kakvog oblika strabizma ne smije iz vida izgubiti jasnu razdjelnicu između očite istine i privida, između duhovne vrline i arogantnosti, između pravde i nepravde, između lijepog i ružnog, između dobrog i lošeg, između onoga što vodi ka najljepšoj svrsi stvari i onoga što ugrožava najbolje krajnje svrhe stvari. . . jer on je, okupan iskrom prvostvorena 'muhamedanskog svjetla u nama', istinski 'interpretativni vjerovjesnik u nama' koji na takvom duhovnom stupnju nikada ne smije zabludjeti.
Pošto smo već naprijed pomenuli da je post u suštini imsak, dobrovoljno, svjesno, zdušno odricanje od dopuštenih i nedopuštenih stvari ovoga svijeta, tad valja istaći da upravo sa imsakom započinje proces našeg posvemašnjeg duhovnog razvitka, preporađanja i istinske preobrazbe saobrazno standardima istinskog, suštinskog posta. Odričući se postom dopuštenih i nedopuštenih stvari ovoga svijeta, vrlina posta nas istovremeno uvodi i uključuje u iskonski poredak stvari, u sunetullah, u suštinsku prirodu stvari u koju nije samo utisnut neizbrisivi rukopis jedinoga Stvoritelja svega, već i istinska aroma, svjež i topao trag Njegove savršene mudrosti i dobrohotne, naklone, brižljive volje i nauma. Kao što vidite, Gospodar svjetova nam, čak i privremeno, tokom dnevnih sati posta ne uskraćuje ništa, a da nam to ne nadoknadi nečim drugim, boljim i uzvišenijim. Svojim ponovnim vraćanjem u poredak iskonske prirode stvari, bića i pojava, mi se, zapravo, prepuštamo onoj vrsti inicijacijskog, posvetnog, pronicavog posta kojem se prepustila i hazreti Merjema kada je odlučila zašutjeti pred svijetom ljudi i progovriti, vrlinom organa transcendentne spoznaje u sebi, u svijetu metafizičkih zbilja i svjetlosnih civilizacija. Sawm ili Imsak je, drugim riječima, prvi korak u procesu skidanja maski sa stvari, bića i pojava i ulaženje u kodirani jezik suština stvari koje izražavaju primordijalnu, iskonsku, netaknutu, djevičansku prirodu svake stvari i svakog bića, baš onu prirodu za čije motrenje je Poslanik islama (a.s.) usrdno molio Gospodara svjetova da njemu i nama dadne smisao za neposredne spoznaje vrlinom čijeg svjetla se mogu vidjeti stvari kakve jesu u sebi. („Gospodaru naš, daj nam one oči kojima možemo vidjeti stvari kakve jesu!“)
A da bismo vrlinom posta vidjeli i organima transcendentne spoznaje dotaknuli iskonsku, suštinsku prirodu stvari, moramo se uzdići, duhovno narasti, ući u novo obzorje spoznaje i izaći na novu razinu postojanja. Potrebna nam je, naime, vrlina uzdizanja, a nju nam upravo priskrbljuje post. Dar posta nam donosi dar višestrukih darova spoznaje, a bez spoznaje nije moguće uzdizanje. Naši organi transcendentne spoznaje se hrane najkvalitetnijim oblicima spoznaje i narastaju na spoznaji i mudrosti kako bi nama omogućili uzdizanje snagom iste te spoznaje i mudrosti, otkrivanje iskonske prirode stvari i primicanje najneposrednijoj blizini i prisutnosti Božijoj. Sam čin uzdizanja, bez kojeg nije moguć nikakav vid interpretativnog ili spoznajnog mi'raja, organski je povezan sa arapskim glagolom postiti – sā-ma, glagolom koji označava trenutak podizanja Sunca na nebeskom svodu u samu zenitnu tačku. Ima li slikovitijeg simbolizma u semantičnom polju ovog arapskog glagola od ovog simbolizma koji jasno ukazuje na duhovno uzdizanja i spoznavanje koje se postiže vrlinom posta šutnje? Prema tome, Sawm i Imsak su put do kapija duhovnog uzdizanja i spoznajnog triježnjenja. Krajnji iskorak u ovom duhovnom uspinjanju vrlinom posta jest ulazak u ono duhovno stanje (hal) koje nije rezultat našeg pregnuća, već nedugovani i milostivi dar Božiji u kojem nam Bog daruje Sebe, svoju prisutnost i blizinu kao najvišu nagradu postaču, kako već stoji u onom poznatom qudsi-pravorijeku: „Svako djelo sina Ademova na Zemlji pripada njemu, samo ne post; post je Moj i Ja sam nagrada za njega.“ Valjda je stoga post nešto što izražava tajanstvo po sebi, jer on je po sebi sama metafizička zbilja, a metafizička zbilja po sebi pripada nadnaravnom poretku stvari i bića.
Post nije puko gladovanje
Post je uvijek nešto drugo i drukčije od gladovanja. Gladovanje pripada robovima Božijim, dok transcendentna stvarnost posta pripada Bogu i samo Njemu. Transcendentna stvarnost posta se ostvaruje vrlinom spoznaje Boga kao Kralja svjetova koji raspolaže svim egzistencijalnim stanjima, kakva god ona bila.
Kada bi ramazanski post bio samo puko gladovanje, ne bi se nimalo razlikovao od neznanja, a zajednička odlika ovoga dvoga je u tome što uzrokuju smrt: ono prvo uzrokuje smrt naših fizičkih organa, dok ovo potonje uzrokuje smrt duhovnih organa, organa transcendentne spoznaje i sprječava ih da ozbilje vlastiti spoznajni mi'raj i dosegnu zenitne spoznaje neophodne za njihov i naš cjelokupni duhovni razvitak i preobrazbu.
Post je čin primjenjenog Te'wila
Čin posta za neposredni učinak ima to da otkrije čovjeku 'vertikalnu' i nadosobnu dimenziju njegova bića, dimenziju 'halife Božijeg na Zemlji' i da u njemu otvori stvarnost 'svijeta Naloga' ('Alam al-amr) u kojem prebiva svjetlosna civilizacija koja je sasvim nadrasla potrebe zemaljskog poretka stvari i bića. U tom smislu bismo mogli kazati da je post istinski praktični te'wil – čin hermeneutičkog ostvarenja svakog psiho-fizičkog spoznajnog kapaciteta u nama: kao simbol i sredstvo metafizičkog Puta, suštinski post nas većma tegli sa obodnice našeg vidljivog, protežnog, osjetilnog bića, i neodoljivo nas vuče ka transcendentnom središtu našeg unutarnjeg, svjetlosnog, duhovnog bića. On vrlinom imsaka zatvara i zatomljuje naša osjetilna ćula čije spoznaje nas uvijek zadržavaju na površini, na osjetilnoj kori Bitka ili Postojanja, a većma nam otvara duhovne organe namijenjene za dublju, inicijacijsku, transcendentnu spoznaju koja je sržna, jezgrovna, hijerognostička ('ilm al-albab). Na taj način nas suštinski post spasava da u spoznajnom smislu ne ostanemo duhovni patuljci i ne doživimo sudbinu onih za koje Kur'an veli: „Oni znaju samo spoljašnju stranu života na ovom svijetu, a prema onom svijetu su ravnodušni.“ ( al-Rum, XXX, 7). Post zatvara kapije našeg ega, a otvara hodočasnički put našoj duši; on zaustavlja našu uobrazilju, tog majstora pričina i iluzije, a potiče stvaralakču imaginaciju u nama koja nas privodi 'svijetu simbola' ('Alam al-amthal) i pokazuje nam sama nebeska lica stvari i bića; on obuzdava racio i smješta ga u okvire njegovih spoznajnih moći, a razbuđuje intelectus contemplativus – tog 'interpretativnog vjerovjesnika u nama' vrlinom kojeg povlačimo najfiniju liniju razdvajanja onoga što pripada istinskom svijetu Malakuta, a što svijetu Mulka, to jest svijetu varljive prolaznosti i nestalnosti; on filtrira nekontroliranu navalu amfibolije (iltibas, khawatir) i njenu predumišljajnu i namjernu igru dvosmislenosti u pogledu značenja i dojmova, a srce – taj organ transcendentne spoznaje u nama potiče na neprestano obnavljanje i saobražavanje novim duhovnim stanjima (ahwal) koja u valovima nadiru u prostore srca sa nadolaskom Božijeg ušatoravanja ondje, baš u smislu i u duhu sljedećeg kur'anskog svjedočenja: „ . . . i neka znate da Allah upliće svoju Prisutnost između čovjeka i srca njegova“ (al-Anfal, VIII, 24). Krajnji učinak takvog hermeneutičkog te'vili-djelovanja suštinskog posta u nama jest dosezanje iskonske prirode svega što je u makro i mikrokozmosu i naše vlastito uklapanja u iskonski poredak bića i stvari.
Post je bespremačan dar Božiji
Tako vrlinom metafizičke stvarnosti posta postač ulazi u prevlast iskonske prirode stvari i pod tim vidom uspijeva realizirati egzistencijalno stanje onih al-Muqarrabun za koje Kur'an kaže da su: „ . . . oni prvi – uvijek prvi! Oni će Allahu bliski biti“ (al-Waqi'a, LVI, 10). To je stanje u koje je suštinski post doveo naše organe transcendentne spoznaje snagom kojih neposredno motrimo suštine stvari (dhawat al-ashya'), a one nisu drugo doli sama 'ogledala' stvari i bića, tih primateljki Božijeg Bitka u stalnom očitovanju, 'ogledala' u kojima se odražava tvorački rukopis i vlasnički pečat jedinoga Gospodara koji i u svjetovima beskrajnog mnoštva stvari i bića svojim imenom al-Wahid kazuje da je Jedan i Jedini na isti način na koji je On to i u kraljevstvu svoje Biti, gdje su zamišljeni odnosi Imena i Atributa prekriveni božanskim imenom al-Ahad – Jednobitni Bog. Njegov tvorački rukopis i vlasnički pečat, ostavljeni na suštinskom licu svake stvari i svakog stvorenja znak su Njegove suštinske Prisutnosti ondje, i baš toj Prisutnosti nas je približio čin posta do mjere koja ne može biti uzvišenija sa strane stvorenja gledano, ali može biti prevladana, presegnuta i premašena sa strane Stvoritelja koji nam je uvijek toliko blizu da zna i šta nam duša naša haje, a da mi sami o tome nikakvu svijest nemamo. Vrhunac Stvoriteljeve blizine stvorenju je ono duhovno stanje koje se javlja kao krajnji rezultat suštinski realiziranoga posta, kada Gospodar svjetova kaže: „Post je moj i Ja ( to jest Moja najneposrednija blizina) sam za njega postačeva nagrada.“ Kakva je to povlastica i kakvo duhovno i egzistencijalno postignuće do kojeg nas je doveo dar suštinski realiziranog posta šutnje dovoljno kazuje činjenica, kako veli Šejh Ibn 'Arabi, što u takvom stanju mogu prebivati samo ljudi-postači, bića od ilovače, ali ne i meleki – bića od svjetlosti, jer njima nisu svojstvene odlike ljudske puti i oni ne znaju šta znači svjesno i dobrovoljno podnositi glad i žeđ za ljubav jedinoga Gospodara, jer nikada i ne raspolažu darom posta. Stoga, makar je svijet bića od svjetlosti hijerarhijski iznad svijeta bića od ilovače, biće od svjetlosti se nikada ne može vinuti do tamo dokle može segnuti biće od ilovače koje posti. Poslanikov (a.s.) mi'raj je najbolji svjedok tome. Biće od ilovače, koje se čovjekom zove, vrlinom istinske spoznaje do koje ga privodi dar suštinskog posta šutnje, može se vinuti do one duhovne i egzistencijalne razine na kojoj totalizira svoje mikrokozmičko postojanje i u stvarnom smislu riječi postaje 'sveobuhvatnim egzistentom' (al-kawn al-jami') unutar kojeg su nataloženi svi univerzumi u rasponu od iskre Duha Božijeg u nama do svijeta embrija od ilovače, čineći tako čovjeka kao 'halifu Božijeg na Zemlji' sabiralištem 'matičnih čelija univerzuma'.
Kako god je čovjek u poredbenom poretku svjetlosne, ognjene i ilovačne civilizacije jedno bespremačno i neusporedivo biće koje je Bog u činu stvaranja 'dotaknuo sa obje Svoje Ruke', (Sad, XXXVIII, 75), kako sami Kur'an svjedoči o tome, stvorivši ga u dva egzistencijalna obrasca: kao jedinku i kao cijeli univerzum, jednako tako je i suštinski post bespremačan i neusporediv među svim drugim darovima Božijim, budući da je sami izraz transcendentne zbilje Onoga kome niko i ništa nije slično (Laysa ka-mithli-Hi shay'un, al-Shura, XLII, 11). A Poslanik islama (a.s.) je samo dodatno posvijestio uzajamnu vezu neusporediva Gospodara i suštinskog posta, kao neusporediva dara među svim darovima Božijim, sljedećim riječima: „Prepustite se postu, jer postu nije ništa slično.“