U ime Allaha Milostivog Samilosnog
Hvala Allahu Gospodaru svjetova, a neka su salavat i selam na našeg predvodnika i odličnika Muhameda i na njegovu čistu porodicu!
Zahvaljujemo Uzvišenom Bogu, Koji nam je još jednom pružio priliku, dao mogućnost, dao da poživimo kako bismo mogli u jednom ovakvom danu odati počast našem dragom Imamu i tom velikanu izraziti svoju naklonost i iskrenost. Iako je uspomena na Imama među našim narodom uvijek živa, ipak je 4. juni manifestacija privrženosti naroda Irana plemenitom Imamu. Ove godine ovaj dan se poklapa sa godišnjicom šehadeta Imamovog pretka, hazreti Imama Musaa ibn Džafera, mir s njim, a ova godišnjica se podudara i sa pedesetom godišnjicom odlučujućeg i značajnog događaja 15. hordada (5. juni 1963). Događaj 15. hordada značajno je pitanje i važan trenutak. Ukratko ću ukazati na ovo pitanje, a zatim ću se vratiti na glavnu temu.
15. hordad nije početak velikog pokreta naroda i vjerske uleme. Prije ovog datuma, 1962. i početkom 1963. godine, zbili su se značajni događaji. 22. marta 1963. godine u medresi Fejzije došlo je do napada i ranjavanja studenata vjerskih nauka i vrijeđanja uvaženog vjerskog autoriteta (mardže'e) rahmetli ajatullaha Golpajeganija. Prije toga, početkom 1963. godine desile su se demonstracije naroda na bazaru u Teheranu i ondje je također vrijeđan drugi vjerski autoritet, rahmetli ajatullah Hadži Sejjid Ahmed Hansari. Ovo su pokazatelji da je pokret vjerske uleme 1962. i 1963. godine dostigao takav vrhunac i vitalnost da su policija tiranskog režima i sigurnosne službe preduzimali surove aktivnosti protiv uleme, studenata i čak najviših vjerskih autoriteta. Ipak, uz sve ovo 15. hordad je jedan veoma značajan trenutak. Razlog leži u tome što se u tom danu dogodilo nešto što je pokazalo povezanost naroda s vjerskom ulemom na ovoj opasnoj i osjetljivoj razini. Na dan Ašure te godine – a to je bilo 3. juna – uvaženi Imam je u medresi Fejzije održao jedan historijski i presudni govor. Poslije, kada su Imama uhapsili, 5. juna, uglavnom u Teheranu, a također u Komu i nekim drugim gradovima, pokrenut je veliki narodni val i zabludjeli režim je svim svojim bićem, sa svojom vojskom, sa svojom policijom, sa svojim sigurnosnim službama, krenuo u represiju i sprječavanje ovog narodnog pokreta. 15. hordada došlo je do narodnog ustanka. To je bio pokazatelj da cijeli narod Irana ima čvrstu vezu sa vjerskom ulemom, sa vjerskim autoritetima – čija je manifestacija bio Imam Homeini. I stvar je u tome da upravo ta veza biva jamstvo napredovanja pokreta, vrhunca pokreta i pobjede pokreta. Gdje god je neki pokret bio oslonjen na narod i ukoliko ga je narod slijedio, taj pokret se mogao nastaviti. A ukoliko se narod ne poveže sa protestima i pokretom, on neće uspjeti, kao što se to zbilo nakon događaja Konstitucije (Mašrute) u Iranu. Započeli su neku borbu i ljevičarske skupine i nacionalisti, ali je sve ovo u historiji pokreta Irana završavalo neuspjehom i porazom, jer narod nije bio uz te pokrete. Kada narod izađe na scenu i kada jednom pokretu budu podrška osjećanja naroda, mišljenja naroda i prisustvo naroda, taj pokret se može nastaviti i on će ostvariti uspjeh. Događaj 15. hordada pokazao je upravo ovo. Pokazao je da je narod uz vjerske učenjake. Hapšenjem časnog Imama pokrenuta je takva reakcija u Teheranu i nekim drugim gradovima da su se uključili državni organi sigurnosti i proveli divljačku represiju. Nepoznat – veoma velik – broj ljudi je ubijen. Ulice Teherana su obojene krvlju robova Božijih, vjernika i hrabrih mladića ovog naroda. 15. hordada u potpunosti se pokazalo grubo lice diktatora, nemilosrdno lice šahovog režima.
Druga stvar vezana za događaj 15. hordada – i naša omladina, naš dragi narod treba obratiti pažnju na ove značajne činjenice – jeste to da na ovo nemilosrdno ubijanje, do kojeg je došlo u Teheranu i nekim drugim mjestima, nijedna od svjetskih institucija, od ovih takozvanih organizacija za ljudska prava, nije izrekla ni riječ protesta. Niko nije protestirao. Narod i ulema ostali su sami na sceni. Marksisti i ljevičarske vlade i skupine čak su i osudili pokret naroda 15. hordada. Govorili su da je to bio jedan feudalistički pokret. Nacionalisti koji su pričali o borbi također su osudili ovaj pokret. Govorili su da je to bio jedan slijep i besciljan pokret, jedan ekstremistički pokret. Gdje god oni koji su skloni uživanju i blagostanju ne stupe u borbu i nisu spremni da se izlože riziku, oni optužuju vjernike i borce za tvrdoglavost i ekstremizam. Govorili su da su ovi bili ekstremisti i da je pokret bio ekstreman. Imam je uz podršku ovog naroda sam ostao na poprištu, ali u istinskom značenju riječi u svom liku je svim ljudima i historiji pokazao nebeskog, duhovnog i odlučnog lidera.
Naš cijenjeni Imam imao je tri uvjerenja i ta tri uvjerenja su mu dala odlučnost, hrabrost i ustrajnost na poprištu. Imao je vjeru u Boga, vjeru u narod i vjeru u sebe. Ova tri uvjerenja su se, u istinskom značenju te riječi, pokazala u Imamovom biću, u njegovim odlukama i u svim njegovim aktivnostima. Imam je svojim srcem razgovarao s narodom, a i narod mu se odazivao svojom dušom, izašao je na poprište i hrabro ustrajao. Pokret na koji ni iz jednog dijela svijeta nije gledano s naklonošću niti je pružena ijedna ruka pomoći postepeno je krenuo prema pobjedi i na kraju je stigao do nje.
Ja ću malo razjasniti ova tri uvjerenja koja su postojala kod Imama. Ovo su važne teme i ukoliko otvore mjesto u našem srcu, osvijetlit će put našeg kretanja.
U vjerovanju u Boga Imam je bio potvrda ajeta: One kojima je, kada su im ljudi rekli: “Neprijatelji se okupljaju zbog vas, treba da ih se pričuvate!” – to učvrstilo vjerovanje, pa su rekli: “Dovoljan je nama Allah i divan je On Gospodar!”
Riječi: Dovoljan je nama Allah i divan je On Gospodar, Imam je izgovarao svim svojim bićem i iz dubine duše je bio uvjeren u njih. Imam je imao povjerenja u Uzvišenog Boga i imao je čvrsto uvjerenje u Božije obećanje. Radi Boga se pokrenuo, radi Njega je radio, govorio, djelovao, i znao je da je: Ako Allaha pomognete, i On će vama pomoći, Božije obećanje pouzdano i nepromjenljivo.
Što se tiče vjere u narod, časni Imam je narod Irana poznavao u pravom smislu riječi. Imam je bio uvjeren da je ovaj narod narod sa dubokim vjerovanjem, pronicljiv i hrabar, narod koji, ako se u njemu nađe dostojan predvodnik, može poput sunca sijati na raznim poljima. Imam je imao uvjerenje u to. Ako je nekada nedostojni vladar kao što je šah sultan Husein uzrokovao da se narod Irana uvuče u sebe, u drugoj prilici, kada se među ljudima pojavi hrabra ličnost kao što je Nader Koli – bez onih naziva i titula – i hrabro preuzme vodstvo naroda, ovaj narod može svoj ponosni pokret proširiti od Delhija do Crnog mora. To je Imam u historiji vidio, osvjedočio se u takve pojave i bio uvjeren u to. Poznavao je narod Irana i oslanjao se na njega. Časni Imam je duboko vjerovanje naroda, koje je bilo pokriveno i sakriveno ispod slojeva koje su stvorili pohlepni ljudi, rasplamsao i potakao je vjerski žar kod ljudi te je iranski narod postao uzor ustrajnosti i vizije. Narod je u očima Imama bio najvrjedniji, a neprijatelji naroda najomraženiji. To što vi zapažate da Imam nije ni trenutka pokleknuo u suočavanju sa hegemonističkim silama bilo je uglavnom zbog toga što su dominantne sile bile neprijatelji sreće ovog naroda, a Imam je neprijatelje naroda smatrao svojim neprijateljima. U vjerovanju u sebe, u samopouzdanju Imam je narod Irana podučio maksimi: Mi možemo. Prije nego što je narod Irana podučio i uvjerio u stav: Mi možemo, on je taj stav prvo u sebi oživio. Svoje uvjerenje u vlastite sposobnosti, u istinskom značenju, ostvario je i pokazao kod sebe. Na dan Ašure 1963. godine, iako usamljen, među studentima i stanovnicima Koma u medresi Fejzije zaprijetio je šahu Muhammedu Rezi – koji je, oslanjajući se na Ameriku i strane sile, bezuvjetno i nesputano vladao zemljom – da će ukoliko se nastavi tako ponašati, ukoliko nastavi svoj put, iranskom narodu reći da Šaha istjera iz zemlje. Ko to govori? Jedan vjerski učenjak nastanjen u Komu, bez oružja, bez sredstava, bez novca, bez međunarodne podrške, oslonjen samo na vjeru u Boga i samopouzdanje, ali koji može ustrajati na tom poprištu. Onoga dana kada se Imam vratio iz progonstva na ovom greblju Behešti Zehra zaprijetio je vladi premijera Bahtijarija i uzviknuo: “Ja ću po ustima udariti vladu Bahtijarija, ja ću odrediti vladu.” To je bilo samopouzdanje. Imam je imao vjeru u sebe, u svoju snagu i u svoje sposobnosti. I upravo ovo vjerovanje u sebe u djelovanju Imama i u njegovom govoru preneseno je na iranski narod. Dragi moji! Stotinu godina su nama, iranskom narodu, poručivali: Vi ne možete, ne možete upravljati svojom zemljom, ne možete ostvariti poštovanje, ne možete graditi, ne možete napredovati na naučnom polju, ne možete, ne možete. I mi smo u to povjerovali.
Jedno od uticajnih sredstava neprijatelja u dominaciji nad narodima je upravo ovo poručivanje: Ne možete, kako bi se narodi pokolebali i rekli: Mi ne možemo ništa učiniti. Na temelju ove prevare, iranski narod je zaostao na polju politike, nauke, ekonomije i svim poljima života. Imam je izokrenuo situaciju. Ovo sredstvo dominacije velikim silama je uzeo iz ruku i rekao narodu Irana: Vi možete. Vratio nam je hrabrost, vratio nam je odlučivanje i sigurnost. Vratio nam je samopouzdanje. Mi, iranski narod, osjetili smo da možemo. Krenuli smo i djelovali. Zato je iranski narod na svim poljima – na koja ću sada ukazati – u ovih trideset i nekoliko godina ostvario uspjeh.
Tri Imamova uvjerenja – znači vjerovanje u Boga, vjerovanje u narod i vjerovanje u sebe – postala su osa svih njegovih odlučivanja, svih njegovih postupaka i svekolike njegove politike. Na početku pokreta upravo ova tri uvjerenja dala su snagu Imamu, a isto je bilo i u razdoblju progonstva, kao i onda kada je Imam krenuo u Pariz. Kada je došao u Iran, ova tri uvjerenja Imamu su dala snagu da u onim uvjetima uđe u Teheran. U događajima u mjesecu behmenu 1357. (februar 1979.), u unutrašnjim smutnjama, u proglašenju sistema Islamske Republike, u nedvosmislenoj ustrajnosti pred svjetskim tiranskim sistemom, u proglašenju usmjerenja Ni istočni, ni zapadni, u nametnutom ratu i u svim slučajevima posljednjih deset godina Imamovog života ova tri uvjerenja su se ispoljavala kod njega. Ona su bila izvor njegovih odluka, izvor njegovih postupaka i izvor njegove politike.
Do posljednjih dana života niko u riječima i djelu Imama nije vidio znakove depresije, sumnje, zamora, kolebanja i odustajanja. Mnoge revolucije u svijetu, kada izađu iz razdoblja mladosti i zađu u pozne godine, zapadaju u sumnju, zapadaju u konzervativizam, a nekada čak odustaju i od svojih glavnih stavova. Izjave Imama u posljednjim godinama života nekada su revolucionarnije, oštrije i jače i od njegovih izjava iz 1963. godine. Stario je, ali je njegovo srce bilo mlado, njegov duh živ. Ovo je upravo ona ustrajnost za koju se u časnom Kur'anu kaže: A da se Pravog puta drže, Mi bismo ih vodom obilnom pojili. U drugom ajetu kaže se: Onima koji govore: “Gospodar naš je Allah”, pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleci. Ova tri uvjerenja održavala su Imama živim i mladim. Imamovu misao i njegov put učinila su vječnim i postojanim za ovaj narod. Onda su ova tri uvjerenja postepeno postala univerzalna u našem narodu, kod naše omladine i u različitim slojevima društva. Javila se nada, javilo se samopouzdanje, pojavilo se oslanjanje na Boga, koji su zauzeli mjesto strepnje, mračnjaštva i pesimizma. Iranski narod je promijenio svoje unutrašnje, duhovno stanje, pa je i Uzvišeni Bog promijenio njihovo stanje: Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni. Iranski narod je reformirao svoj put, svoj pokret i svoje motive, pa mu je Bog Uzvišeni pomogao. Šta je bio rezultat toga? Rezultat je bio to da je zavisni Iran postao nezavisan.
Od zavisnosti pokvarenog režima Pahlevi – koji je bio gori od reakcionarnog, mračnog režima Kadžara – od Engleske, a zatim do zavisnosti od Amerike postoje mnoge stvari koje naša draga omladina treba znati. Ta zavisnost je postala sramotna. Nakon Revolucije jedan istaknuti američki diplomata je rekao i napisao sljedeće: “Mi smo bili ti koji su Šahu govorili: Vama treba ovo, ili: Vama to ne treba.” Oni su govorili s kim da uspostavimo, a s kim da ne uspostavimo odnose. “Toliko proizvedite nafte, a ovoliko prodajte”, a govorili su i kome da prodamo, a kome da ne prodamo. Zemljom je upravljano politikom Amerike i na temelju plana Amerike, a prije toga politikom i planovima Engleske. Ova zavisna zemlja pretvorila se u nezavisni Iran, ponosni Iran. Ovom zemljom vladali su pokvareni zvaničnici, izdajnici, pohlepni za novcem, ogrezli u materijalnim i životinjskim užicima. Njih su zamijenili predstavnici naroda, dužnosnici koje je narod izabrao. U posljednjih trideset i nekoliko godina ovom zemljom su upravljali, uzeli moć u ruke, uzeli politiku i ekonomiju u ruke oni koji su bili predstavnici naroda, sa svim slabostima i sa svim sposobnostima koji postoje kod različitih osoba. Osobina svih njih je bilo to da su bili predstavnici naroda. To su bili oni koji nisu skrojili svoje kese za punjenje – naravno neko je slabiji, a neko jači – i ovo je veoma važno pitanje. Oni zavisni zlobni političari, željni položaja, ponizni pred neprijateljem a osioni pred narodom, zamijenjeni su predstavnicima naroda. Naša zemlja, zaostala u naučnom pogledu, pretvorila se u naprednu zemlju u pogledu nauke. Prije Revolucije mi nismo imali nikakve naučne počasti, a danas drugi pričaju o nama. Globalni centri procjenjivanja prosuđuju da je naučni razvoj i napredak u Iranu jedanaest puta iznad svjetskog prosjeka. Zar je to mala stvar? Centri naučnog procjenjivanja predviđaju da će do 2017. godine Iran u naučnom pogledu biti na četvrtom mjestu u svijetu. Da li je to mala stvar? Zemlja koja u naučnom pogledu nije imala nikakvog ostvarenja pretvorila se u ovakvu zemlju. Mi smo bili zemlja koja, ako je htjela izgraditi jednu cestu, jedan autoput, jednu branu, jednu tvornicu, trebala je pružiti ruke prema strancima kako bi došli strani inžinjeri da nam izgrade branu, cestu ili naprave tvornicu. Danas mladi ovog naroda, bez najmanjeg oslonca na strance u zemlji, grade hiljade tvornica, stotine brana, mostova, puteva i autoputeva. Danas su naučni i tehnološki razvoj i sposobnost izgradnje u zemlji dosegli ovaj vrhunac. Da li je pošteno da mi ovo ne vidimo?
U području medicine i liječenja za manje složenu operaciju naš bolesnik je trebao izgubljen ići u bolnice Evrope ukoliko je imao novac, a ako nije imao novac, trebao je umrijeti. Danas se u našoj zemlji obavljaju najsloženiji operativni zahvati: transplantacija jetre, transplantacija pluća, tj. svi značajni zahvati u oblasti hirurgije i medicine. I ne samo u Teheranu nego i u mnogim udaljenim gradovima postoje ovi potencijali. Iranski narod u ovom pogledu nema potrebe za strancima, jer je u ovim za život značajnim područjima ostvario nezavisnost i samostalnost.
Mnoga područja ove zemlje bila su zaboravljena. Ja sam prije Revolucije odlazio u različite gradove i udaljena mjesta i vidio sam da se nije obraćala ni najmanja pažnja na zabačena područja zemlje. Ali danas su različite usluge uspostavljene širom zemlje. U različitim udaljenim gradovima i selima danas nema smisla da neko kaže kako je nekom mjestu uskraćena električna energija, infrastruktura, put i tome slično. U to vrijeme, ako bi neko mjesto u udaljenom području raspolagalo time, to je bilo za čuđenje, a danas je za čuđenje ako je obrnuto. U ono vrijeme, prije Revolucije, od trideset i pet miliona stanovnika u zemlji bilo je sto pedeset hiljada studenata. Danas je stanovništvo uvećano dva puta, a broj studenata je povećan dvadeset, pa čak i trideset puta. Znači, ovo je interes za nauku, interes za mnoštvom studenata, mnoštvom profesora, mnoštvom univerziteta. U svakom udaljenom gradu ima jedan, dva, pet, a u nekim i deset univerziteta. U ono vrijeme bilo je provincija u kojima broj srednjih škola nije dostizao broj prstiju dvije ruke. Danas u svakoj provinciji, u svakom gradu, ima čak i po nekoliko univerziteta. Ovo je veliki pokret naroda Irana koji se dogodio u ovih trideset i nekoliko godina uz blagodat Revolucije te uz nastojanje omladine i trud zvaničnika ove zemlje. Ovo su značajni događaji. Uz blagodat Revolucije u ovoj zemlji je postignuta napredna infrastruktura. Otvoreno je na hiljade tvornica, i to matičnih tvornica. Proizvodi koje smo ponizno i u djelićima morali kupovati i nabavljati od stranaca danas se masovno proizvode u zemlji. To treba vidjeti. Sve ovo je blagodat onih triju vjerovanja koja je Imam usadio u ovaj narod i potaknuo ih u ljudima: vjerovanje u Boga, vjerovanje u narod i vjerovanje u sebe.
Mi ovo ne govorimo da bi se pojavio lažni ponos, da budemo veseli, da budemo radosni, da kažemo: Hvala Bogu, ostvarili smo uspjeh, gotovo je. Ne, pred nama je još uvijek dug put. Ja vam kažem: Ako se uporedimo sa Iranom iz doba šahovog režima, onda se ove stvari ističu i zapinju za oko, ali ako se uporedimo sa poželjnim Islamskim Iranom – zemljom koju islam traži za nas, društvom koje islam želi za nas, društvom u kome su ponos Ovoga svijeta, blagostanje Ovoga svijeta, i također vjera, moral i duhovnost, sve u izobilju – onda je pred nama dug put. Ja ovo govorim da bi naša draga omladina i naš hrabri narod znali da ovaj put mogu nastaviti i napredovati upravo s ova tri uvjerenja. Znajte da je put dug, ali vi ste sposobni, vi imate snage, vi imate mogućnosti. Uz potpune potencijale možete ovaj put nastaviti uz potrebnu brzinu i ubrzanje sve dok ne stignete do vrhunaca. Ove riječi su radi toga da znate da ukoliko neprijatelj želi u našim srcima stvoriti očaj – to su samo neprijateljska djelovanja. Sve ovo budi u nama nadu.
Pred nama je i plan puta. Mi imamo plan puta. Šta je naš plan puta? Naša mapa puta jesu upravo ona načela našeg uvaženog Imama. Ona načela kojima je, oslanjajući se na njih, uspio jedan zaostali i posramljeni narod pretvoriti u ovaj napredni i ponosni narod. Ova načela su načela koja nam odgovaraju i u nastavku puta i čine plan našeg puta. Načela Imama su jasna načela. Nasreću, izjave Imama i njegovi spisi su u okviru dvadeset i nešto svezaka na raspolaganju narodu. Njihov sažetak odražava se u vječnoj Imamovoj oporuci i nju svi mogu pogledati. Mi ne smatramo korisnim da se zaklanjamo iza Imamovog imena, ali je pogrešno da njegova načela prepustimo zaboravu. Ime Imama i uspomena na njega sami po sebi nisu dovoljni. Imam je sa svojim načelima, sa svojim temeljima, sa svojim planom puta jedna trajna vrijednost za narod Irana. Imam raspolaže planom puta i nama ga je ostavio na raspolaganje. Ta načela su jasna.
U unutrašnjoj politici Imamova načela podrazumijevaju oslanjanje na glas naroda, osiguranje jedinstva i integriteta naroda, narodno, a ne aristokratsko porijeklo zvaničnika i državnika, privrženost zvaničnika interesima naroda, sveopći rad i zalaganje za napredak zemlje.
U vanjskoj politici Imamova načela podrazumijevaju ustrajnost pred politikom uplitanja i dominacije, bratstvo sa muslimanskim narodima, ravnopravan odnos sa svim zemljama, osim onih koje su potegle sablju na iranski narod i potiču neprijateljstvo, borbu protiv cionizma, borbu za oslobođenje Palestine, pomoć potlačenima u svijetu u suprotstavljanju tlačiteljima. Imamova oporuka je pred našim očima. Imamovi tekstovi i njegove izjave mogu se naći u knjigama u kojima su zabilježene njegove riječi.
U oblasti kulture Imamova načela podrazumijevaju odbacivanje zapadne kulture razuzdanosti, odbacivanje krutosti i reakcionizma i odbacivanje licemjerja u zaklanjanju iza vjere, nedvosmislenu odbranu morala i odredbi islama te borbu protiv širenja pokvarenosti i razuzdanosti u društvu.
U ekonomiji načela Imama su oslanjanje na nacionalnu ekonomiju, samostalnost i samodostatnost, ekonomska pravda u proizvodnji i raspodjeli, odbrana siromašnih slojeva, protivljenje kulturi kapitalizma i poštivanje vlasništva, što ide jedno uz drugo, jer Imam odbacuje tiransku kulturu kapitalizma. Imam je istrajavao na poštivanju vlasništva, poštivanju kapitala, poštivanju rada, a također i neprepuštanju globalnoj ekonomiji. Naglašavao je i nezavisnost u nacionalnoj ekonomiji. Ovo su načela Imama u području ekonomije i ovo su činjenice koje su u stavovima Imama potpuno jasne.
Očekivanje Imama od zvaničnika zemlje uvijek je bilo to da sa autoritetom, menadžerstvom te racionalnim i mudrim upravljanjem budu u stanju provoditi ova načela i napredovati. Ovo je plan puta uvaženog Imama. Narod Irana svojim nastojanjem, sa svojom omladinom, sa ovom mapom puta, sa vjerom koja je čvrsta u njegovom srcu, sa uspomenom na svoga Imama, može dosegnuti zacrtani cilj. Narod Irana može napredovati. Sa potencijalima koje posjeduje, sa sposobnostima koje ima, uz istaknute ličnosti koje, hvala Bogu, postoje u zemlji, narod Irana može većom snagom i odlučnijim nastojanjem nastaviti pređeni put, koji je iskustvo od trideset i nekoliko godina Revolucije, i, ako Bog da, postati istinski i stvarni uzor za muslimanske narode.
Što se tiče izbora koji su ovih dana naše osjetljivo i živo pitanje, draga braćo i sestre, dragi narode Irana, izbori su očitovanje svih triju uvjerenja koja su postojala kod Imama i koja trebaju postojati u nama. Očitovanje su vjerovanja u Boga, jer je to dužnost, to je naša obaveza. Naša je obaveza da se uključimo u sudbinu zemlje i svaki pripadnik ovog naroda ima ovu obavezu. Očitovanje su vjere u narod, jer su izbori očitovanje volje svakog pripadnika naroda. Pripadnici naroda su ti koji na taj način odabiru zvaničnike zemlje. Izbori su očitovanje i vjerovanja u sebe, jer svako ko svoj glasački listić ubaci u kutiju osjeća da se svojim udjelom umiješao u sudbinu zemlje i da ju je svojim udjelom odredio. To je veoma važna stvar. Prema tome, izbori su očitovanje i vjere u Boga i vjere u narod i vjere u sebe.
Suština u pitanju izbora je stvaranje političke epopeje, epsko prisustvo naroda na biračkim mjestima. Šta znači epopeja? Epopeja je ono ponosno djelo koje se obavi sa zanosom i uzbuđenjem. Svaki glas koji vi date jednom od ovih osam poštovanih kandidata – ovih osam poštovanih kandidata koji su na sceni – dali ste glas Islamskoj Republici. Glas svakom kandidatu je glas Islamskoj Republici, glas je povjerenja sistemu i mehanizmu izbora. To što vi izlazite na izbornu scenu, kako onaj koji se kandidira za predsjednika Republike, tako i onaj koji bira – kao ja i vi – dakle suština ulaska na ovo polje znači povjerenje Islamskoj Republici i povjerenje mehanizmu izbora. I na drugom mjestu, također, to je glas onome za koga ste procijenili ili vi, ili drugi brat i sestra, ili ja, da je za budućnost zemlje korisniji od drugih.
Naši neprijatelji vani, jadnici, razmišljaju da od ovih izbora naprave prijetnju protiv islamskog sistema, a zapravo su izbori velika prilika islamskog sistema. Oni se nadaju da će izbori biti ili bez uspjeha, kako bi mogli reći da narod nema interesa za islamski sistem, ili da će nakon izbora pokrenuti smutnju, kao što su prije četiri godine nakon uspješnih izbora izazvali smutnju. Neprijatelji naroda pokušavaju to učiniti. Ali, oni griješe. Nisu upoznali naš narod. Oni koji misle da u ovoj zemlji postoji tiha većina koja se ne slaže sa sistemom zaboravili su da već trideset i četiri godine svake godine dvadeset i drugog behmena (11. februar) u svim gradovima ove zemlje vani izlazi veliki broj ljudi u odbranu sistema Islamske Republike i uzvikuju: Smrt Americi. Da bi zahladnili atmosferu izbora, njihovi intelektualni timovi sjedaju iza medija i političkih govornika, uređuju saopćenja i predaju ih medijima. Jedan dan govore da je do došlo izbornog inžinjeringa, drugi dan govore da izbori nisu slobodni, treći da izbori sa stanovišta naroda nisu legitimni, a niti poznaju naš narod, niti poznaju naše izbore, niti poznaju sistem Islamske Republike. Nepravedno postupaju i nemaju ustručavanja zbog te nepravednosti.
Gdje u svijetu – ko god zna, neka dođe da kaže – različitim kandidatima, od onih poznatih ličnosti do onih nepoznatih, biva dozvoljeno da na jednak način koriste nacionalne i državne medije zemlje? Gdje na svijetu postoji takvo šta? Postoji li u Americi? Postoji li u kapitalističkim zemljama? U kapitalističkim zemljama, ako su članovi dviju ili triju stranaka i ako imaju podršku kapitalista, industrijalaca, bogataša i bogate i moćne mafije, mogu vršiti promociju i propagandu. Ali ako to nemaju, uopće ne mogu vršiti promociju. Svako ko je pratio izbore u Americi – a ja sam ih pratio – to će potvrditi. Bilo je pojedinaca koji nisu imali podršku cionista, nisu imali podršku međunarodne kapitalističke mreže krvopija, i šta god da su oni činili, nisu mogli ući na izbornu scenu, niti su imali neki medij na raspolaganju, niti im je bila neka televizija na raspolaganju. Koliko treba potrošiti za svaku sekundu? U našoj zemlji kandidati za predstavnike ravnopravno, bez trošenja i jednog rijala, sjedaju i mnogo sati u različitim programima razgovaraju s ljudima. Gdje na svijetu postoji takvo nešto?
Jedina stvar koja vrijedi za ulazak na izbornu scenu je zakon. Na osnovi zakona neki mogu stupiti na nju, a neki ne mogu. Zakon je odredio koji su uvjeti, kakve su kvalifikacije i adekvatnost te ko su oni koji određuju tu adekvatnost. Sve ovo se vrši na osnovi zakona. Onaj vanjski neprijatelj zatvara oči pred svim ovim činjenicama i priča, a nažalost – kao što sam rekao drugom prilikom – ljudi bez čestitosti i jezici bez čestitosti isto to ponavljaju. Međutim, narod Irana, uz Božiju pomoć, svojim prisustvom, sa svojom nedvojbenom ustrajnošću i odlučnošću, dat će odgovor na sve ove urote, a odgovor naroda Irana će biti odlučan i ubitačan.
Da kažem koju rečenicu i poštovanim kandidatima. Cijenjeni kandidati u ovim javnim programima iznose kritike, i to je njihovo pravo. Mogu kritizirati sve što misle da je za kritiku. Ali neka obrate pažnju na to da kritika treba biti izraz odluke i namjere da se kroči u budućnost punu nastojanja i ponosa, a ne u značenju ocrnjivanja, negativizma i nepravednosti. Neka obrate pažnju na ovo! Ja nemam nikoga u vidu. Od ovog trenutka strani mediji će bijesno i s predrasudama reći da je taj i taj imao u vidu Zejda, ili Amra, ili Bekira, ili Halida. To je suprotno stvarnosti. Ja nikoga nemam u vidu. Ja iznosim istinu. Ja savjetujem ovu braću koja žele sebi privući povjerenje ovog naroda da pravično govore, da kritiziraju, ali da to kritiziranje ne bude u značenju ocrnjivanja, da ne bude u značenju negiranja veoma istaknutih aktivnosti koje su provedene kako u ovoj tako i u prethodnim vladama. Ljudi poput njih došli su na položaje i danonoćno se trudili i obavili određene poslove. Kritika ne znači negiranje pozitivnih strana. Kritika je to da čovjek ukaže na pozitivne strane, ali da ukaže i na slabosti i nedostatke. Ako danas u našoj zemlji neko dođe na neku poziciju, nema potrebe da poslove započinje od nule; obavljene su hiljade dobrih poslova. U godinama koje su prošle, u razdobljima različitih mandata vlada izgrađene su hiljade temeljnih infrastrukturnih objekata za ovu zemlju. Nauka je napredovala, industrija je napredovala, napredovali su poslovi na izgradnji infrastrukture. Planirani su i izvedeni veoma značajni projekti u različitim poljima. Ne treba to izgubiti iz vida. Šta god da rade, to treba biti od sada pa nadalje. Svi ovi poslovi ne mogu se negirati samo pod izgovorom da danas imamo ekonomskih problema, da imamo skupoću i inflaciju, to nije uredu. Da, postoje ekonomski problemi, postoji inflacija, a ako Bog da, neka onaj koji će poslije doći bude u stanju riješiti ove probleme i razvezati ove čvorove. To je želja naroda Irana. Ali to ne smije značiti ukoliko mi imamo u vidu neko rješenje za probleme, da negiramo sve ono što je do danas urađeno i što postoji. Zatim, kandidati ne smiju davati nemoguća obećanja. Preporučujem različitim kandidatima da govore tako da se ne osramote ako im u junu sljedeće godine prikažu današnji snimak. Dajite obećanja tako da ukoliko vam poslije spomenu to obećanje ne budete primorani odgovornost prebacivati na ovoga ili onoga, kako vam nisu pustili i kako nije bilo moguće. Neka obećaju ono što mogu učiniti!
Predsjednik Republike u našoj zemlji i na temelju našeg Ustava ima mnoge izvanredne mogućnosti na raspolaganju. Mogućnosti predsjednika države u Ustavu su veoma široke. Predsjednik raspolaže budžetom zemlje, ima na raspolaganju sve izvršne organe zemlje, ima na raspolaganju redoslijed provođenja zakona, ima moć da koristi sve intelektualne kapacitete i teoretičare u cijeloj zemlji. Predsjednik države u svim različitim pitanjima ima odriješene ruke. Jedino ograničenje koje za predsjednika postoji u našoj zemlji je ograničenje zakonom. Jedino ga zakon ograničava, a to i nije ograničenje. Zapravo, zakon upućuje, a ne ograničava. Zakon pokazuje put kako da se krećemo.
Neka onaj koji danas priča s narodom govori o onome što je sposoban izvršiti i za čim narod ima potrebu! Neka obeća da će raditi razumno i mudro! Ako ima program za svaki pojedinačni slučaj, neka taj program iznese narodu! Neka obeća da će uz veliko zalaganje i snažno napredovati na tom polju! Neka obeća da će iskoristiti sve potencijale Ustava za izvršenje svoje velike dužnosti! Neka obeća da će se posvetiti upravljanju situacijom u zemlji! Neka obeća da će se dobro usmjeriti na ekonomske probleme, koji su danas područje nametnutih izazova pred iranski narod od strane stranaca! Neka obeća da neće izbjegavati probleme, neka obeća da neće ostaviti odriješene ruke ljudi bliskih sebi! Neka obeća da neće pod raznim izgovorima davati prednost interesima stranaca u odnosu na interese naroda Irana! Neki pogrešno zaključuju kako trebaju dati prednost neprijatelju da bi smanjili njihov bijes u odnosu na nas te praktično dati prednost njihovom interesu u odnosu na interes naroda. To je pogrešno. Njihov bijes proističe iz toga što vi postojite, proističe iz toga što postoji Islamska Republika, proističe iz toga što je u svijesti ovih ljudi i u programima ove zemlje Imam živ, proističe iz toga što 4. juna – na dan Imamovog preseljenja na Ahiret – narod u cijeloj zemlji uzavri. Njihov bijes se tiče toga. Bijes neprijatelja treba liječiti i nadoknaditi nacionalnom snagom i autoritetom. Ako narod bude snažan, ako bude sposoban, smanji svoje potrebe, otkloni svoje probleme i danas kada su ekonomski problemi glavni uspije urediti svoju ekonomiju, neprijatelj će pred narodom Irana ostati bez odbrane. U svakom slučaju, važna je odlučnost i volja, vjerovanje u Boga, vjerovanje u narod i vjerovanje u sebe, kako za kandidate na izborima, tako i za svakog čovjeka pojedinačno. Braćo moja! Dragi moji! Za deset dana je veliki ispit i nadam se, ako Bog da, da će na ovom velikom ispitu Bog dati epopeju punu blagodati i sa sjajnim rezultatima.
Nema snage niti moći, osim u Allaha, Uzvišenog, Veličanstvenog.
Es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu
Hvala Allahu Gospodaru svjetova, a neka su salavat i selam na našeg predvodnika i odličnika Muhameda i na njegovu čistu porodicu!
Zahvaljujemo Uzvišenom Bogu, Koji nam je još jednom pružio priliku, dao mogućnost, dao da poživimo kako bismo mogli u jednom ovakvom danu odati počast našem dragom Imamu i tom velikanu izraziti svoju naklonost i iskrenost. Iako je uspomena na Imama među našim narodom uvijek živa, ipak je 4. juni manifestacija privrženosti naroda Irana plemenitom Imamu. Ove godine ovaj dan se poklapa sa godišnjicom šehadeta Imamovog pretka, hazreti Imama Musaa ibn Džafera, mir s njim, a ova godišnjica se podudara i sa pedesetom godišnjicom odlučujućeg i značajnog događaja 15. hordada (5. juni 1963). Događaj 15. hordada značajno je pitanje i važan trenutak. Ukratko ću ukazati na ovo pitanje, a zatim ću se vratiti na glavnu temu.
15. hordad nije početak velikog pokreta naroda i vjerske uleme. Prije ovog datuma, 1962. i početkom 1963. godine, zbili su se značajni događaji. 22. marta 1963. godine u medresi Fejzije došlo je do napada i ranjavanja studenata vjerskih nauka i vrijeđanja uvaženog vjerskog autoriteta (mardže'e) rahmetli ajatullaha Golpajeganija. Prije toga, početkom 1963. godine desile su se demonstracije naroda na bazaru u Teheranu i ondje je također vrijeđan drugi vjerski autoritet, rahmetli ajatullah Hadži Sejjid Ahmed Hansari. Ovo su pokazatelji da je pokret vjerske uleme 1962. i 1963. godine dostigao takav vrhunac i vitalnost da su policija tiranskog režima i sigurnosne službe preduzimali surove aktivnosti protiv uleme, studenata i čak najviših vjerskih autoriteta. Ipak, uz sve ovo 15. hordad je jedan veoma značajan trenutak. Razlog leži u tome što se u tom danu dogodilo nešto što je pokazalo povezanost naroda s vjerskom ulemom na ovoj opasnoj i osjetljivoj razini. Na dan Ašure te godine – a to je bilo 3. juna – uvaženi Imam je u medresi Fejzije održao jedan historijski i presudni govor. Poslije, kada su Imama uhapsili, 5. juna, uglavnom u Teheranu, a također u Komu i nekim drugim gradovima, pokrenut je veliki narodni val i zabludjeli režim je svim svojim bićem, sa svojom vojskom, sa svojom policijom, sa svojim sigurnosnim službama, krenuo u represiju i sprječavanje ovog narodnog pokreta. 15. hordada došlo je do narodnog ustanka. To je bio pokazatelj da cijeli narod Irana ima čvrstu vezu sa vjerskom ulemom, sa vjerskim autoritetima – čija je manifestacija bio Imam Homeini. I stvar je u tome da upravo ta veza biva jamstvo napredovanja pokreta, vrhunca pokreta i pobjede pokreta. Gdje god je neki pokret bio oslonjen na narod i ukoliko ga je narod slijedio, taj pokret se mogao nastaviti. A ukoliko se narod ne poveže sa protestima i pokretom, on neće uspjeti, kao što se to zbilo nakon događaja Konstitucije (Mašrute) u Iranu. Započeli su neku borbu i ljevičarske skupine i nacionalisti, ali je sve ovo u historiji pokreta Irana završavalo neuspjehom i porazom, jer narod nije bio uz te pokrete. Kada narod izađe na scenu i kada jednom pokretu budu podrška osjećanja naroda, mišljenja naroda i prisustvo naroda, taj pokret se može nastaviti i on će ostvariti uspjeh. Događaj 15. hordada pokazao je upravo ovo. Pokazao je da je narod uz vjerske učenjake. Hapšenjem časnog Imama pokrenuta je takva reakcija u Teheranu i nekim drugim gradovima da su se uključili državni organi sigurnosti i proveli divljačku represiju. Nepoznat – veoma velik – broj ljudi je ubijen. Ulice Teherana su obojene krvlju robova Božijih, vjernika i hrabrih mladića ovog naroda. 15. hordada u potpunosti se pokazalo grubo lice diktatora, nemilosrdno lice šahovog režima.
Druga stvar vezana za događaj 15. hordada – i naša omladina, naš dragi narod treba obratiti pažnju na ove značajne činjenice – jeste to da na ovo nemilosrdno ubijanje, do kojeg je došlo u Teheranu i nekim drugim mjestima, nijedna od svjetskih institucija, od ovih takozvanih organizacija za ljudska prava, nije izrekla ni riječ protesta. Niko nije protestirao. Narod i ulema ostali su sami na sceni. Marksisti i ljevičarske vlade i skupine čak su i osudili pokret naroda 15. hordada. Govorili su da je to bio jedan feudalistički pokret. Nacionalisti koji su pričali o borbi također su osudili ovaj pokret. Govorili su da je to bio jedan slijep i besciljan pokret, jedan ekstremistički pokret. Gdje god oni koji su skloni uživanju i blagostanju ne stupe u borbu i nisu spremni da se izlože riziku, oni optužuju vjernike i borce za tvrdoglavost i ekstremizam. Govorili su da su ovi bili ekstremisti i da je pokret bio ekstreman. Imam je uz podršku ovog naroda sam ostao na poprištu, ali u istinskom značenju riječi u svom liku je svim ljudima i historiji pokazao nebeskog, duhovnog i odlučnog lidera.
Naš cijenjeni Imam imao je tri uvjerenja i ta tri uvjerenja su mu dala odlučnost, hrabrost i ustrajnost na poprištu. Imao je vjeru u Boga, vjeru u narod i vjeru u sebe. Ova tri uvjerenja su se, u istinskom značenju te riječi, pokazala u Imamovom biću, u njegovim odlukama i u svim njegovim aktivnostima. Imam je svojim srcem razgovarao s narodom, a i narod mu se odazivao svojom dušom, izašao je na poprište i hrabro ustrajao. Pokret na koji ni iz jednog dijela svijeta nije gledano s naklonošću niti je pružena ijedna ruka pomoći postepeno je krenuo prema pobjedi i na kraju je stigao do nje.
Ja ću malo razjasniti ova tri uvjerenja koja su postojala kod Imama. Ovo su važne teme i ukoliko otvore mjesto u našem srcu, osvijetlit će put našeg kretanja.
U vjerovanju u Boga Imam je bio potvrda ajeta: One kojima je, kada su im ljudi rekli: “Neprijatelji se okupljaju zbog vas, treba da ih se pričuvate!” – to učvrstilo vjerovanje, pa su rekli: “Dovoljan je nama Allah i divan je On Gospodar!”
Riječi: Dovoljan je nama Allah i divan je On Gospodar, Imam je izgovarao svim svojim bićem i iz dubine duše je bio uvjeren u njih. Imam je imao povjerenja u Uzvišenog Boga i imao je čvrsto uvjerenje u Božije obećanje. Radi Boga se pokrenuo, radi Njega je radio, govorio, djelovao, i znao je da je: Ako Allaha pomognete, i On će vama pomoći, Božije obećanje pouzdano i nepromjenljivo.
Što se tiče vjere u narod, časni Imam je narod Irana poznavao u pravom smislu riječi. Imam je bio uvjeren da je ovaj narod narod sa dubokim vjerovanjem, pronicljiv i hrabar, narod koji, ako se u njemu nađe dostojan predvodnik, može poput sunca sijati na raznim poljima. Imam je imao uvjerenje u to. Ako je nekada nedostojni vladar kao što je šah sultan Husein uzrokovao da se narod Irana uvuče u sebe, u drugoj prilici, kada se među ljudima pojavi hrabra ličnost kao što je Nader Koli – bez onih naziva i titula – i hrabro preuzme vodstvo naroda, ovaj narod može svoj ponosni pokret proširiti od Delhija do Crnog mora. To je Imam u historiji vidio, osvjedočio se u takve pojave i bio uvjeren u to. Poznavao je narod Irana i oslanjao se na njega. Časni Imam je duboko vjerovanje naroda, koje je bilo pokriveno i sakriveno ispod slojeva koje su stvorili pohlepni ljudi, rasplamsao i potakao je vjerski žar kod ljudi te je iranski narod postao uzor ustrajnosti i vizije. Narod je u očima Imama bio najvrjedniji, a neprijatelji naroda najomraženiji. To što vi zapažate da Imam nije ni trenutka pokleknuo u suočavanju sa hegemonističkim silama bilo je uglavnom zbog toga što su dominantne sile bile neprijatelji sreće ovog naroda, a Imam je neprijatelje naroda smatrao svojim neprijateljima. U vjerovanju u sebe, u samopouzdanju Imam je narod Irana podučio maksimi: Mi možemo. Prije nego što je narod Irana podučio i uvjerio u stav: Mi možemo, on je taj stav prvo u sebi oživio. Svoje uvjerenje u vlastite sposobnosti, u istinskom značenju, ostvario je i pokazao kod sebe. Na dan Ašure 1963. godine, iako usamljen, među studentima i stanovnicima Koma u medresi Fejzije zaprijetio je šahu Muhammedu Rezi – koji je, oslanjajući se na Ameriku i strane sile, bezuvjetno i nesputano vladao zemljom – da će ukoliko se nastavi tako ponašati, ukoliko nastavi svoj put, iranskom narodu reći da Šaha istjera iz zemlje. Ko to govori? Jedan vjerski učenjak nastanjen u Komu, bez oružja, bez sredstava, bez novca, bez međunarodne podrške, oslonjen samo na vjeru u Boga i samopouzdanje, ali koji može ustrajati na tom poprištu. Onoga dana kada se Imam vratio iz progonstva na ovom greblju Behešti Zehra zaprijetio je vladi premijera Bahtijarija i uzviknuo: “Ja ću po ustima udariti vladu Bahtijarija, ja ću odrediti vladu.” To je bilo samopouzdanje. Imam je imao vjeru u sebe, u svoju snagu i u svoje sposobnosti. I upravo ovo vjerovanje u sebe u djelovanju Imama i u njegovom govoru preneseno je na iranski narod. Dragi moji! Stotinu godina su nama, iranskom narodu, poručivali: Vi ne možete, ne možete upravljati svojom zemljom, ne možete ostvariti poštovanje, ne možete graditi, ne možete napredovati na naučnom polju, ne možete, ne možete. I mi smo u to povjerovali.
Jedno od uticajnih sredstava neprijatelja u dominaciji nad narodima je upravo ovo poručivanje: Ne možete, kako bi se narodi pokolebali i rekli: Mi ne možemo ništa učiniti. Na temelju ove prevare, iranski narod je zaostao na polju politike, nauke, ekonomije i svim poljima života. Imam je izokrenuo situaciju. Ovo sredstvo dominacije velikim silama je uzeo iz ruku i rekao narodu Irana: Vi možete. Vratio nam je hrabrost, vratio nam je odlučivanje i sigurnost. Vratio nam je samopouzdanje. Mi, iranski narod, osjetili smo da možemo. Krenuli smo i djelovali. Zato je iranski narod na svim poljima – na koja ću sada ukazati – u ovih trideset i nekoliko godina ostvario uspjeh.
Tri Imamova uvjerenja – znači vjerovanje u Boga, vjerovanje u narod i vjerovanje u sebe – postala su osa svih njegovih odlučivanja, svih njegovih postupaka i svekolike njegove politike. Na početku pokreta upravo ova tri uvjerenja dala su snagu Imamu, a isto je bilo i u razdoblju progonstva, kao i onda kada je Imam krenuo u Pariz. Kada je došao u Iran, ova tri uvjerenja Imamu su dala snagu da u onim uvjetima uđe u Teheran. U događajima u mjesecu behmenu 1357. (februar 1979.), u unutrašnjim smutnjama, u proglašenju sistema Islamske Republike, u nedvosmislenoj ustrajnosti pred svjetskim tiranskim sistemom, u proglašenju usmjerenja Ni istočni, ni zapadni, u nametnutom ratu i u svim slučajevima posljednjih deset godina Imamovog života ova tri uvjerenja su se ispoljavala kod njega. Ona su bila izvor njegovih odluka, izvor njegovih postupaka i izvor njegove politike.
Do posljednjih dana života niko u riječima i djelu Imama nije vidio znakove depresije, sumnje, zamora, kolebanja i odustajanja. Mnoge revolucije u svijetu, kada izađu iz razdoblja mladosti i zađu u pozne godine, zapadaju u sumnju, zapadaju u konzervativizam, a nekada čak odustaju i od svojih glavnih stavova. Izjave Imama u posljednjim godinama života nekada su revolucionarnije, oštrije i jače i od njegovih izjava iz 1963. godine. Stario je, ali je njegovo srce bilo mlado, njegov duh živ. Ovo je upravo ona ustrajnost za koju se u časnom Kur'anu kaže: A da se Pravog puta drže, Mi bismo ih vodom obilnom pojili. U drugom ajetu kaže se: Onima koji govore: “Gospodar naš je Allah”, pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleci. Ova tri uvjerenja održavala su Imama živim i mladim. Imamovu misao i njegov put učinila su vječnim i postojanim za ovaj narod. Onda su ova tri uvjerenja postepeno postala univerzalna u našem narodu, kod naše omladine i u različitim slojevima društva. Javila se nada, javilo se samopouzdanje, pojavilo se oslanjanje na Boga, koji su zauzeli mjesto strepnje, mračnjaštva i pesimizma. Iranski narod je promijenio svoje unutrašnje, duhovno stanje, pa je i Uzvišeni Bog promijenio njihovo stanje: Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni. Iranski narod je reformirao svoj put, svoj pokret i svoje motive, pa mu je Bog Uzvišeni pomogao. Šta je bio rezultat toga? Rezultat je bio to da je zavisni Iran postao nezavisan.
Od zavisnosti pokvarenog režima Pahlevi – koji je bio gori od reakcionarnog, mračnog režima Kadžara – od Engleske, a zatim do zavisnosti od Amerike postoje mnoge stvari koje naša draga omladina treba znati. Ta zavisnost je postala sramotna. Nakon Revolucije jedan istaknuti američki diplomata je rekao i napisao sljedeće: “Mi smo bili ti koji su Šahu govorili: Vama treba ovo, ili: Vama to ne treba.” Oni su govorili s kim da uspostavimo, a s kim da ne uspostavimo odnose. “Toliko proizvedite nafte, a ovoliko prodajte”, a govorili su i kome da prodamo, a kome da ne prodamo. Zemljom je upravljano politikom Amerike i na temelju plana Amerike, a prije toga politikom i planovima Engleske. Ova zavisna zemlja pretvorila se u nezavisni Iran, ponosni Iran. Ovom zemljom vladali su pokvareni zvaničnici, izdajnici, pohlepni za novcem, ogrezli u materijalnim i životinjskim užicima. Njih su zamijenili predstavnici naroda, dužnosnici koje je narod izabrao. U posljednjih trideset i nekoliko godina ovom zemljom su upravljali, uzeli moć u ruke, uzeli politiku i ekonomiju u ruke oni koji su bili predstavnici naroda, sa svim slabostima i sa svim sposobnostima koji postoje kod različitih osoba. Osobina svih njih je bilo to da su bili predstavnici naroda. To su bili oni koji nisu skrojili svoje kese za punjenje – naravno neko je slabiji, a neko jači – i ovo je veoma važno pitanje. Oni zavisni zlobni političari, željni položaja, ponizni pred neprijateljem a osioni pred narodom, zamijenjeni su predstavnicima naroda. Naša zemlja, zaostala u naučnom pogledu, pretvorila se u naprednu zemlju u pogledu nauke. Prije Revolucije mi nismo imali nikakve naučne počasti, a danas drugi pričaju o nama. Globalni centri procjenjivanja prosuđuju da je naučni razvoj i napredak u Iranu jedanaest puta iznad svjetskog prosjeka. Zar je to mala stvar? Centri naučnog procjenjivanja predviđaju da će do 2017. godine Iran u naučnom pogledu biti na četvrtom mjestu u svijetu. Da li je to mala stvar? Zemlja koja u naučnom pogledu nije imala nikakvog ostvarenja pretvorila se u ovakvu zemlju. Mi smo bili zemlja koja, ako je htjela izgraditi jednu cestu, jedan autoput, jednu branu, jednu tvornicu, trebala je pružiti ruke prema strancima kako bi došli strani inžinjeri da nam izgrade branu, cestu ili naprave tvornicu. Danas mladi ovog naroda, bez najmanjeg oslonca na strance u zemlji, grade hiljade tvornica, stotine brana, mostova, puteva i autoputeva. Danas su naučni i tehnološki razvoj i sposobnost izgradnje u zemlji dosegli ovaj vrhunac. Da li je pošteno da mi ovo ne vidimo?
U području medicine i liječenja za manje složenu operaciju naš bolesnik je trebao izgubljen ići u bolnice Evrope ukoliko je imao novac, a ako nije imao novac, trebao je umrijeti. Danas se u našoj zemlji obavljaju najsloženiji operativni zahvati: transplantacija jetre, transplantacija pluća, tj. svi značajni zahvati u oblasti hirurgije i medicine. I ne samo u Teheranu nego i u mnogim udaljenim gradovima postoje ovi potencijali. Iranski narod u ovom pogledu nema potrebe za strancima, jer je u ovim za život značajnim područjima ostvario nezavisnost i samostalnost.
Mnoga područja ove zemlje bila su zaboravljena. Ja sam prije Revolucije odlazio u različite gradove i udaljena mjesta i vidio sam da se nije obraćala ni najmanja pažnja na zabačena područja zemlje. Ali danas su različite usluge uspostavljene širom zemlje. U različitim udaljenim gradovima i selima danas nema smisla da neko kaže kako je nekom mjestu uskraćena električna energija, infrastruktura, put i tome slično. U to vrijeme, ako bi neko mjesto u udaljenom području raspolagalo time, to je bilo za čuđenje, a danas je za čuđenje ako je obrnuto. U ono vrijeme, prije Revolucije, od trideset i pet miliona stanovnika u zemlji bilo je sto pedeset hiljada studenata. Danas je stanovništvo uvećano dva puta, a broj studenata je povećan dvadeset, pa čak i trideset puta. Znači, ovo je interes za nauku, interes za mnoštvom studenata, mnoštvom profesora, mnoštvom univerziteta. U svakom udaljenom gradu ima jedan, dva, pet, a u nekim i deset univerziteta. U ono vrijeme bilo je provincija u kojima broj srednjih škola nije dostizao broj prstiju dvije ruke. Danas u svakoj provinciji, u svakom gradu, ima čak i po nekoliko univerziteta. Ovo je veliki pokret naroda Irana koji se dogodio u ovih trideset i nekoliko godina uz blagodat Revolucije te uz nastojanje omladine i trud zvaničnika ove zemlje. Ovo su značajni događaji. Uz blagodat Revolucije u ovoj zemlji je postignuta napredna infrastruktura. Otvoreno je na hiljade tvornica, i to matičnih tvornica. Proizvodi koje smo ponizno i u djelićima morali kupovati i nabavljati od stranaca danas se masovno proizvode u zemlji. To treba vidjeti. Sve ovo je blagodat onih triju vjerovanja koja je Imam usadio u ovaj narod i potaknuo ih u ljudima: vjerovanje u Boga, vjerovanje u narod i vjerovanje u sebe.
Mi ovo ne govorimo da bi se pojavio lažni ponos, da budemo veseli, da budemo radosni, da kažemo: Hvala Bogu, ostvarili smo uspjeh, gotovo je. Ne, pred nama je još uvijek dug put. Ja vam kažem: Ako se uporedimo sa Iranom iz doba šahovog režima, onda se ove stvari ističu i zapinju za oko, ali ako se uporedimo sa poželjnim Islamskim Iranom – zemljom koju islam traži za nas, društvom koje islam želi za nas, društvom u kome su ponos Ovoga svijeta, blagostanje Ovoga svijeta, i također vjera, moral i duhovnost, sve u izobilju – onda je pred nama dug put. Ja ovo govorim da bi naša draga omladina i naš hrabri narod znali da ovaj put mogu nastaviti i napredovati upravo s ova tri uvjerenja. Znajte da je put dug, ali vi ste sposobni, vi imate snage, vi imate mogućnosti. Uz potpune potencijale možete ovaj put nastaviti uz potrebnu brzinu i ubrzanje sve dok ne stignete do vrhunaca. Ove riječi su radi toga da znate da ukoliko neprijatelj želi u našim srcima stvoriti očaj – to su samo neprijateljska djelovanja. Sve ovo budi u nama nadu.
Pred nama je i plan puta. Mi imamo plan puta. Šta je naš plan puta? Naša mapa puta jesu upravo ona načela našeg uvaženog Imama. Ona načela kojima je, oslanjajući se na njih, uspio jedan zaostali i posramljeni narod pretvoriti u ovaj napredni i ponosni narod. Ova načela su načela koja nam odgovaraju i u nastavku puta i čine plan našeg puta. Načela Imama su jasna načela. Nasreću, izjave Imama i njegovi spisi su u okviru dvadeset i nešto svezaka na raspolaganju narodu. Njihov sažetak odražava se u vječnoj Imamovoj oporuci i nju svi mogu pogledati. Mi ne smatramo korisnim da se zaklanjamo iza Imamovog imena, ali je pogrešno da njegova načela prepustimo zaboravu. Ime Imama i uspomena na njega sami po sebi nisu dovoljni. Imam je sa svojim načelima, sa svojim temeljima, sa svojim planom puta jedna trajna vrijednost za narod Irana. Imam raspolaže planom puta i nama ga je ostavio na raspolaganje. Ta načela su jasna.
U unutrašnjoj politici Imamova načela podrazumijevaju oslanjanje na glas naroda, osiguranje jedinstva i integriteta naroda, narodno, a ne aristokratsko porijeklo zvaničnika i državnika, privrženost zvaničnika interesima naroda, sveopći rad i zalaganje za napredak zemlje.
U vanjskoj politici Imamova načela podrazumijevaju ustrajnost pred politikom uplitanja i dominacije, bratstvo sa muslimanskim narodima, ravnopravan odnos sa svim zemljama, osim onih koje su potegle sablju na iranski narod i potiču neprijateljstvo, borbu protiv cionizma, borbu za oslobođenje Palestine, pomoć potlačenima u svijetu u suprotstavljanju tlačiteljima. Imamova oporuka je pred našim očima. Imamovi tekstovi i njegove izjave mogu se naći u knjigama u kojima su zabilježene njegove riječi.
U oblasti kulture Imamova načela podrazumijevaju odbacivanje zapadne kulture razuzdanosti, odbacivanje krutosti i reakcionizma i odbacivanje licemjerja u zaklanjanju iza vjere, nedvosmislenu odbranu morala i odredbi islama te borbu protiv širenja pokvarenosti i razuzdanosti u društvu.
U ekonomiji načela Imama su oslanjanje na nacionalnu ekonomiju, samostalnost i samodostatnost, ekonomska pravda u proizvodnji i raspodjeli, odbrana siromašnih slojeva, protivljenje kulturi kapitalizma i poštivanje vlasništva, što ide jedno uz drugo, jer Imam odbacuje tiransku kulturu kapitalizma. Imam je istrajavao na poštivanju vlasništva, poštivanju kapitala, poštivanju rada, a također i neprepuštanju globalnoj ekonomiji. Naglašavao je i nezavisnost u nacionalnoj ekonomiji. Ovo su načela Imama u području ekonomije i ovo su činjenice koje su u stavovima Imama potpuno jasne.
Očekivanje Imama od zvaničnika zemlje uvijek je bilo to da sa autoritetom, menadžerstvom te racionalnim i mudrim upravljanjem budu u stanju provoditi ova načela i napredovati. Ovo je plan puta uvaženog Imama. Narod Irana svojim nastojanjem, sa svojom omladinom, sa ovom mapom puta, sa vjerom koja je čvrsta u njegovom srcu, sa uspomenom na svoga Imama, može dosegnuti zacrtani cilj. Narod Irana može napredovati. Sa potencijalima koje posjeduje, sa sposobnostima koje ima, uz istaknute ličnosti koje, hvala Bogu, postoje u zemlji, narod Irana može većom snagom i odlučnijim nastojanjem nastaviti pređeni put, koji je iskustvo od trideset i nekoliko godina Revolucije, i, ako Bog da, postati istinski i stvarni uzor za muslimanske narode.
Što se tiče izbora koji su ovih dana naše osjetljivo i živo pitanje, draga braćo i sestre, dragi narode Irana, izbori su očitovanje svih triju uvjerenja koja su postojala kod Imama i koja trebaju postojati u nama. Očitovanje su vjerovanja u Boga, jer je to dužnost, to je naša obaveza. Naša je obaveza da se uključimo u sudbinu zemlje i svaki pripadnik ovog naroda ima ovu obavezu. Očitovanje su vjere u narod, jer su izbori očitovanje volje svakog pripadnika naroda. Pripadnici naroda su ti koji na taj način odabiru zvaničnike zemlje. Izbori su očitovanje i vjerovanja u sebe, jer svako ko svoj glasački listić ubaci u kutiju osjeća da se svojim udjelom umiješao u sudbinu zemlje i da ju je svojim udjelom odredio. To je veoma važna stvar. Prema tome, izbori su očitovanje i vjere u Boga i vjere u narod i vjere u sebe.
Suština u pitanju izbora je stvaranje političke epopeje, epsko prisustvo naroda na biračkim mjestima. Šta znači epopeja? Epopeja je ono ponosno djelo koje se obavi sa zanosom i uzbuđenjem. Svaki glas koji vi date jednom od ovih osam poštovanih kandidata – ovih osam poštovanih kandidata koji su na sceni – dali ste glas Islamskoj Republici. Glas svakom kandidatu je glas Islamskoj Republici, glas je povjerenja sistemu i mehanizmu izbora. To što vi izlazite na izbornu scenu, kako onaj koji se kandidira za predsjednika Republike, tako i onaj koji bira – kao ja i vi – dakle suština ulaska na ovo polje znači povjerenje Islamskoj Republici i povjerenje mehanizmu izbora. I na drugom mjestu, također, to je glas onome za koga ste procijenili ili vi, ili drugi brat i sestra, ili ja, da je za budućnost zemlje korisniji od drugih.
Naši neprijatelji vani, jadnici, razmišljaju da od ovih izbora naprave prijetnju protiv islamskog sistema, a zapravo su izbori velika prilika islamskog sistema. Oni se nadaju da će izbori biti ili bez uspjeha, kako bi mogli reći da narod nema interesa za islamski sistem, ili da će nakon izbora pokrenuti smutnju, kao što su prije četiri godine nakon uspješnih izbora izazvali smutnju. Neprijatelji naroda pokušavaju to učiniti. Ali, oni griješe. Nisu upoznali naš narod. Oni koji misle da u ovoj zemlji postoji tiha većina koja se ne slaže sa sistemom zaboravili su da već trideset i četiri godine svake godine dvadeset i drugog behmena (11. februar) u svim gradovima ove zemlje vani izlazi veliki broj ljudi u odbranu sistema Islamske Republike i uzvikuju: Smrt Americi. Da bi zahladnili atmosferu izbora, njihovi intelektualni timovi sjedaju iza medija i političkih govornika, uređuju saopćenja i predaju ih medijima. Jedan dan govore da je do došlo izbornog inžinjeringa, drugi dan govore da izbori nisu slobodni, treći da izbori sa stanovišta naroda nisu legitimni, a niti poznaju naš narod, niti poznaju naše izbore, niti poznaju sistem Islamske Republike. Nepravedno postupaju i nemaju ustručavanja zbog te nepravednosti.
Gdje u svijetu – ko god zna, neka dođe da kaže – različitim kandidatima, od onih poznatih ličnosti do onih nepoznatih, biva dozvoljeno da na jednak način koriste nacionalne i državne medije zemlje? Gdje na svijetu postoji takvo šta? Postoji li u Americi? Postoji li u kapitalističkim zemljama? U kapitalističkim zemljama, ako su članovi dviju ili triju stranaka i ako imaju podršku kapitalista, industrijalaca, bogataša i bogate i moćne mafije, mogu vršiti promociju i propagandu. Ali ako to nemaju, uopće ne mogu vršiti promociju. Svako ko je pratio izbore u Americi – a ja sam ih pratio – to će potvrditi. Bilo je pojedinaca koji nisu imali podršku cionista, nisu imali podršku međunarodne kapitalističke mreže krvopija, i šta god da su oni činili, nisu mogli ući na izbornu scenu, niti su imali neki medij na raspolaganju, niti im je bila neka televizija na raspolaganju. Koliko treba potrošiti za svaku sekundu? U našoj zemlji kandidati za predstavnike ravnopravno, bez trošenja i jednog rijala, sjedaju i mnogo sati u različitim programima razgovaraju s ljudima. Gdje na svijetu postoji takvo nešto?
Jedina stvar koja vrijedi za ulazak na izbornu scenu je zakon. Na osnovi zakona neki mogu stupiti na nju, a neki ne mogu. Zakon je odredio koji su uvjeti, kakve su kvalifikacije i adekvatnost te ko su oni koji određuju tu adekvatnost. Sve ovo se vrši na osnovi zakona. Onaj vanjski neprijatelj zatvara oči pred svim ovim činjenicama i priča, a nažalost – kao što sam rekao drugom prilikom – ljudi bez čestitosti i jezici bez čestitosti isto to ponavljaju. Međutim, narod Irana, uz Božiju pomoć, svojim prisustvom, sa svojom nedvojbenom ustrajnošću i odlučnošću, dat će odgovor na sve ove urote, a odgovor naroda Irana će biti odlučan i ubitačan.
Da kažem koju rečenicu i poštovanim kandidatima. Cijenjeni kandidati u ovim javnim programima iznose kritike, i to je njihovo pravo. Mogu kritizirati sve što misle da je za kritiku. Ali neka obrate pažnju na to da kritika treba biti izraz odluke i namjere da se kroči u budućnost punu nastojanja i ponosa, a ne u značenju ocrnjivanja, negativizma i nepravednosti. Neka obrate pažnju na ovo! Ja nemam nikoga u vidu. Od ovog trenutka strani mediji će bijesno i s predrasudama reći da je taj i taj imao u vidu Zejda, ili Amra, ili Bekira, ili Halida. To je suprotno stvarnosti. Ja nikoga nemam u vidu. Ja iznosim istinu. Ja savjetujem ovu braću koja žele sebi privući povjerenje ovog naroda da pravično govore, da kritiziraju, ali da to kritiziranje ne bude u značenju ocrnjivanja, da ne bude u značenju negiranja veoma istaknutih aktivnosti koje su provedene kako u ovoj tako i u prethodnim vladama. Ljudi poput njih došli su na položaje i danonoćno se trudili i obavili određene poslove. Kritika ne znači negiranje pozitivnih strana. Kritika je to da čovjek ukaže na pozitivne strane, ali da ukaže i na slabosti i nedostatke. Ako danas u našoj zemlji neko dođe na neku poziciju, nema potrebe da poslove započinje od nule; obavljene su hiljade dobrih poslova. U godinama koje su prošle, u razdobljima različitih mandata vlada izgrađene su hiljade temeljnih infrastrukturnih objekata za ovu zemlju. Nauka je napredovala, industrija je napredovala, napredovali su poslovi na izgradnji infrastrukture. Planirani su i izvedeni veoma značajni projekti u različitim poljima. Ne treba to izgubiti iz vida. Šta god da rade, to treba biti od sada pa nadalje. Svi ovi poslovi ne mogu se negirati samo pod izgovorom da danas imamo ekonomskih problema, da imamo skupoću i inflaciju, to nije uredu. Da, postoje ekonomski problemi, postoji inflacija, a ako Bog da, neka onaj koji će poslije doći bude u stanju riješiti ove probleme i razvezati ove čvorove. To je želja naroda Irana. Ali to ne smije značiti ukoliko mi imamo u vidu neko rješenje za probleme, da negiramo sve ono što je do danas urađeno i što postoji. Zatim, kandidati ne smiju davati nemoguća obećanja. Preporučujem različitim kandidatima da govore tako da se ne osramote ako im u junu sljedeće godine prikažu današnji snimak. Dajite obećanja tako da ukoliko vam poslije spomenu to obećanje ne budete primorani odgovornost prebacivati na ovoga ili onoga, kako vam nisu pustili i kako nije bilo moguće. Neka obećaju ono što mogu učiniti!
Predsjednik Republike u našoj zemlji i na temelju našeg Ustava ima mnoge izvanredne mogućnosti na raspolaganju. Mogućnosti predsjednika države u Ustavu su veoma široke. Predsjednik raspolaže budžetom zemlje, ima na raspolaganju sve izvršne organe zemlje, ima na raspolaganju redoslijed provođenja zakona, ima moć da koristi sve intelektualne kapacitete i teoretičare u cijeloj zemlji. Predsjednik države u svim različitim pitanjima ima odriješene ruke. Jedino ograničenje koje za predsjednika postoji u našoj zemlji je ograničenje zakonom. Jedino ga zakon ograničava, a to i nije ograničenje. Zapravo, zakon upućuje, a ne ograničava. Zakon pokazuje put kako da se krećemo.
Neka onaj koji danas priča s narodom govori o onome što je sposoban izvršiti i za čim narod ima potrebu! Neka obeća da će raditi razumno i mudro! Ako ima program za svaki pojedinačni slučaj, neka taj program iznese narodu! Neka obeća da će uz veliko zalaganje i snažno napredovati na tom polju! Neka obeća da će iskoristiti sve potencijale Ustava za izvršenje svoje velike dužnosti! Neka obeća da će se posvetiti upravljanju situacijom u zemlji! Neka obeća da će se dobro usmjeriti na ekonomske probleme, koji su danas područje nametnutih izazova pred iranski narod od strane stranaca! Neka obeća da neće izbjegavati probleme, neka obeća da neće ostaviti odriješene ruke ljudi bliskih sebi! Neka obeća da neće pod raznim izgovorima davati prednost interesima stranaca u odnosu na interese naroda Irana! Neki pogrešno zaključuju kako trebaju dati prednost neprijatelju da bi smanjili njihov bijes u odnosu na nas te praktično dati prednost njihovom interesu u odnosu na interes naroda. To je pogrešno. Njihov bijes proističe iz toga što vi postojite, proističe iz toga što postoji Islamska Republika, proističe iz toga što je u svijesti ovih ljudi i u programima ove zemlje Imam živ, proističe iz toga što 4. juna – na dan Imamovog preseljenja na Ahiret – narod u cijeloj zemlji uzavri. Njihov bijes se tiče toga. Bijes neprijatelja treba liječiti i nadoknaditi nacionalnom snagom i autoritetom. Ako narod bude snažan, ako bude sposoban, smanji svoje potrebe, otkloni svoje probleme i danas kada su ekonomski problemi glavni uspije urediti svoju ekonomiju, neprijatelj će pred narodom Irana ostati bez odbrane. U svakom slučaju, važna je odlučnost i volja, vjerovanje u Boga, vjerovanje u narod i vjerovanje u sebe, kako za kandidate na izborima, tako i za svakog čovjeka pojedinačno. Braćo moja! Dragi moji! Za deset dana je veliki ispit i nadam se, ako Bog da, da će na ovom velikom ispitu Bog dati epopeju punu blagodati i sa sjajnim rezultatima.
Nema snage niti moći, osim u Allaha, Uzvišenog, Veličanstvenog.
Es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu