Razlog što ovaj prijedlog nije razmatran je to što zamjenski članovi Nadzornog tijela, koji dolaze iz različitih institucija, nisu bili nacionalno izbalansirani. Upravo zbog ovakvih stvari, u javnosti se stječe dojam da se pitanje procesuiranja odgovornih za ratne zločine namjerno gura pod tepih i da će usvajanje ovog predmeta morati pričekati bolja vremena, a vremena je sve manje.
Najsloženiji predmetiNaime, bh. vlasti su još 2008. usvojile Strategiju za rad na predmetima ratnih zločina, kojom je regulisano da se na državnom nivou procesuiraju najsloženiji predmeti s rokom od sedam godina, dok bi ostali bili prebačeni na entitetski nivo i završeni do 2023. godine.
Ovo i nije baš urodilo plodom, jer je 2015. istekao zadani rok od sedam godina, međutim, nisu završeni svi najsloženiji predmeti ratnih zločina na državnom nivou, zbog čega je pripremljena Revidirana strategija kojom su i neki od ovih najsloženijih predmeta (takozvana oznaka "A") prebačeni na entitetske nivoe.
Vijeće ministara je ovu Revidiranu strategiju usvojilo tek u septembru prošle godine, uz obavezu da će u roku od 90 dana od usvajanja Državne strategije dostaviti podatke o predmetima i osobama s ranijom standardnom oznakom A, čije je vođenje postupka ustupljeno entitetskim tužilaštvima i Tužilaštvu Brčko distrikta BiH. BiH se također obavezala da će svi slučajevi A kategorije biti riješeni do 2023. godine.
Da pojasnimo, predmeti sa standardnom oznakom A predstavljaju, u suštini, osobe za koje ima dovoljno dokaza, prema međunarodnim standardima, koji pružaju osnovanu sumnju da je osoba počinila ozbiljno kršenje međunarodnog humanitarnog prava.
Upravo ovi predmeti posebno su zanimljivi bh. javnosti, posebno članovima porodica žrtava, a prema podacima Međunarodnog suda za ratne zločine, ukupan broj slučajeva s A liste je 489.
Ono što je posebno indikativno je činjenica da su presude donesene u samo 121 slučaju, a da su 23 osobe nedostupne pravosudnim organima naše zemlje. U suštini, to nam govori da je procesuirano svega četvrtina slučajeva u periodu od 13 godina, što znači da je za procesuiranje još tri četvrtine ostalo tri godine.
Jednostavnom matematičkom jednačinom dolazimo do podatka da su bh. tužilaštva tokom proteklih 13 godina imala efikasnost procesuiranja od devet slučajeva godišnje. Istom tom jednačinom dolazimo do rezultata da je, da bi se ispoštovao zadani rok, u sljedeće tri godine potrebno raditi efikasnošću od 123 slučaja godišnje.
Međutim, od zemlje u kojoj se moraju "nacionalno balansirati" članovi Nadzornog tijela za provođenje Revidirane državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina, očekivati ovakve rezultate krajnje je neozbiljno, da ne kažemo u domenu naučne fantastike. To nažalost znači da će se porodice žrtava morati, koliko god to grubo zvučalo, strpjeti još neko vrijeme. U svemu tome ipak ohrabruje jedna činjenica - ratni zločin ne zastarijeva.