Novinski naslovi i priče govorili su o njegovim pozivima na reforme i promjene te da novac kojim će se pomoći Bejrutu mora biti popraćen „novim političkim redom“ koji će zamijeniti „sistem koji više nema povjerenje svog naroda“.
No, mediji nisu spomenuli dvije stvari. Prvo, Macronov diskriminirajući stav prema libanonskoj reporterki koja je spriječena da postavi bilo kakvo pitanje tokom press konferencije, i njegove duple standarde u odnosu prema protestima u Libanonu i protestima u Francuskoj.
Mona Tahini, libanonska novinarka koja radi za TV Al-Manar, objavila je na Twitteru snimak na kojem se vidi kako Macron razgovara i fotografiše se s novinarima, iako njoj prije toga nije dozvoljeno da postavi ijedno pitanje, jer navodno, predsjednik nije imao vremena.
Tahini je kazala da su neki novinari postavili nekoliko pitanja i potrošili mnogo vremena na diskusije, pa čak i na fotografisanje.
Macron, ili ima predrasude o novinarkama koje nose hidžab, budući da je Tahini bila jedina takva, ili se bojao pitanja koje bi ona mogla postaviti.
I taj nastup, ali i izražavanje podrške demonstrantima u Bejrutu, dok se u Francuskoj demonstracije nastoje ugušiti, negiraju tvrdnje o Macronovoj demokratskoj Francuskoj, vrijednostima i slobodi govora.
No, zapadni mediji prenijeli su da su demonstranti u Libanonu „u Macronu vidjeli svoju jedinu nadu“.
Macron i ti mediji imaju zajedničko to da govore u ime drugih.
Svemu tome doprinosi i njegov kolonijalistički stil kada je kazao da libanonskim liderima „daje ultimatum“ da spovedu reforme (koje bi njemu i drugim zapadnim liderima bile prihvatljive) te „da će se vratiti u septembru“ da vidi da li su oni to učinili „inače će on preuzeti političku odgovornost naspram Libanona“.
Njegove stavove osudili su mnogi u Libanonu, podsjećajući na kolonijalnu prošlost te zemlje, a predsjednik Michel Aoun je novinarima, aludirajući na Macronove izjave, kazao da se „nijedan kolonizator ne može vratiti u Libanon“.