Međunarodne posljedice atentata na Kasima Sulejmanija

     Međunarodne posljedice atentata na Kasima Sulejmanija

ABNA24: - Teška pandemijska 2020. godina je za Islamsku Republiku Iran bila osobito izazovna, ne samo zbog pandemije bolesti Covid 19, odnosno brzog i smrtonosnog širenja Korona virusa među iranskim stanovništvom, već usljed cijelog niza različitih geopolitičkih razloga.

Piše: Vedran Obućina

Kao da je ubojstvo generala Qassema Soleimanija (Kasim Sulejmani), te nedavnog atentata na Mohsena Fakhrizadea, pokazatelj ranjivosti istaknutih iranskih osoba na globalnoj razini.

Mada se Iran i dalje zadržao u međunarodnim političkim odnosima kao vrlo važna zemlja. Američko-iranski odnosi su kroz ovu godinu bili na rubu, čak i rata koji je bio dominantniji narativ nakon atentata na generala Soleimanija, i mnogi promatrači zaključuju da je time pređena jedna granica iz rata u sjeni i da bi moglo dovesti do otvorenog oružanog sukoba između američkih snaga na Bliskom istoku i Irana. To se srećom nije dogodilo, više zbog umjerenosti iranskog političkog vođstva i shvaćanja da se radi o provokaciji u kojoj bi Iran mogao napraviti neku veću pogrešku i onda bi na to došao odgovor.

No, u središtu ove cijele bitke nalazi se sve krhkiji Irak, jer je više od ostalih teritorija na Bliskom istoku, poput Jemena, Sirije pa čak i Libanona, Bahreina, Kuvajta. Iračka situacija je najozbiljnija, ima najznačajnije posljedice za SAD i njezinu politiku hegemonije i projekcije moći. Od svih država na Bliskom istoku današnji Irak je proizvod nedavnih američkih politika, od agresivne intervencije mušavere s njezinim pogubnim posljedicama za stabilnost same zemlje, do nedostatka duboke pozornosti prema Iraku i od strane Baracka Obame i od strane Donalda Trumpa.

Sjedinjene Države, s toga snose, duplu odgovornost za neovisnost, stabilnost, i teritorijalni integritet Iraka i odnosu na ostale regionalne države. U posljednih nekoliko godina taj veliki fokus na Iran koji postoji u Bijeloj kući, je učinio Irak sekundarnim interesom za donositelje odluka u Washingtonu i udar protiv Soleimanija donosi u Washington razorne učinke i odluke. Postoji nekoliko različitih učinaka koji se mogu pročitati u ovih godinu dana i koji su sve promašene američke politike općenito na Bliskom istoku, ali posebno u Iraku.

Prvo je, naravno, oštro nepoštivanje iračkog suvereniteta. Po većini mišljenja, iračka vlada nije bila strana u pripremama atentata na iranskog generala, zapravo bila je isto toliko šokirana kao i ostatak svijeta kada su SAD ubile iranskog zapovjednika, kao i iračkog vođu jedne milicije, Abu Mahdi Al-Mohandisa na iračkom tlu. To je ne samo poništavanje, odnosno ugrožavanje iračkog suvereniteta, nego je, također, po svim pravilima – kako sigurnosnih studija politologije – pa tako i međunarodnog prava, to je teroristički čin. Mi smo svjedočili ubojstvu jednog formalnog generala, jedne formalne vojske međunarodno priznate države. To je casus belli, to je potpuni povod za rat koji bi bio legitiman u svjetskim očima, da svijet nije u međunarodno-političkim odnosima toliko sklon razlikama između jednakih; odnosno kada se pogledaju donositelji odluka u Ujedinjenim nacijama, onda se može lako vidjeti da ovdje postoje neki koji su jednaki i oni koji su jednakiji, na neke se zakon i međunarodno pravo odnosi, a na nekoga se ne odnosi. No, taj napad je ujedno bio i ozbiljan udarac vojnoj i obavještajnoj suradnju SAD-a i Iraka, koja je, zapravo, bila kroz cijeli ovaj niz godina, nesretnih za tu zemlju, središnji dio bilateralnih odnosa.

Kao drugo, napad je pogoršao određeni procvat političkog autoriteta formalnih političkih institucija u Iraku. Tokom ove godine, pogotovo na početku ove godine, u Iraku se dešavaju veliki prosvjedi. Upućeni su pozivi na ostavke premijera i predsjednika i kao što znamo došlo je do političkih promjena u Iraku što pokazuje da su američkim utjecajem zapravo došle ponovo nepovoljne struje i loši pokazatelji djelovanja političkih institucija u samoj zemlji.

I treće, napad je sada doveo do poziva na potpuno povlačenje američkih snaga iz zemlje. No, ne moramo tu gledati na to da kad bi se i povukla sva vojska, nipošto ne znači da se neće vratiti sa novim predsjednikom, sa ponovnim povratkom, slične politike. Takav ishod ponovio se i 2011. godine kada je istekao sporazum kojeg je potpisao George W. Bush i američka vojska se vratila nakon tri godine kada se teroristička skupina ISIL pojavila kao prijetnja opstanku iračke države. Tada je Irak i službeno zatražio pomoć i SAD-a i Irana. Ovaj put, ako irački parlament insistira na prekidu američke vojne prisutnosti, a iračke frakcije su sada ujedinjene u takvom stavu, zapravo se sve više približavaju Iranu, i time bi Iran dobio veliki politički poen, prvi nakon atentata.

Međutim, sukob između SAD-a i Irana se odvija asimetričnim sredstvima. Postoji, ipak, potencijal Iraka u tome da bude na neki način tampon država između Irana i arapskoga svijeta. Zapravo, preko toga poboljšan je i odnos sa nekim zaljevskim arapskim državama.

Nepovratni pomak globalne moći za SAD, općenito Zapada prema Kini i nekim drugim akterima što izaziva veliku nevjericu, Washingtonu, signalizira zapravo, kraj epohe zapadne prevlasti. Pitanje je hoće li ta epoha završiti nekim velikim ratom, nekim svjetskim ratom, to je stvar velike sumnje jer ljudi obično ne žele ići u rat i mnoge vlade su osudile terorističko djelovanje SAD-a u ubojstvu Soleimanija, pa su čak i neki članovi američkog Kongresa zahtijevali objašnjenje, zbog grubog kršenja međunarodnog prava. To je, zapravo zloupotreba moći koju je obavljao Donald Trump i ona je karakteristična za vladu koja se sve češće ponaša kao da se ustaljeni zakoni, civilizirane norme, na njih ne odnose.

Nakon povlačenja Amerikanaca iz nuklearnog sporazuma postaje svima jasno da se ne može vjerovati Washingtonu čak i da potpiše neki dogovor i ta američka „izuzetnost“  kroz posljednja, barem tri desetljeća, dovela je do velikog globalnog pokreta protiv američke hegemonije.

Ostaje da se vidi, ali će vrlo vjerovatno doći do širenja zemalja Dalekoga istoka kao što se može vidjeti i ovim nedavnim, najvećim svjetskim trgovačkim savezom na Dalekom istoku. Sve to za Iran ne znači mnogo, jer plaća cijenu potpuno neovisne politike, možda jedine koja je vjerna Pokretu nesvrstanih. Biti neovisan o velikim globalnim silama je skupo.

Pitanje je za Irance koliko će još moći legitimirati takvu politiku. Govori se o velikim i strateškim odnosima koje Iran ima sa Rusijom i Kinom kao multipolarnim silama sutrašnjice. No, tu su odnosi dubokog interesa, ne ideološke prirode. Rusija i Kina imaju cilj da se u Iranu stvori ovisna politika o Moskvi i Pekingu. I na kraju, iduća 2021. godina bit će godina preokreta, vjerojatno u cijelome svijetu, ali i u Iranu sigurno, jer će se morati dovesti do novih politika usljed trajne borbe sa pandemijom.

Te politike će morati biti usmjerene na osjetljivije teme, od ponovnog otvaranja suradnje sa europskim državama, pokušaja diplomacije prema arapskim državama, ali prije svega povratak gospodarske stabilnosti i rad za dobrobit Irana, za njihove svakodnevnice.


Pošaljite Vaš komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Potrebna polja su označena sa *

*