Ispovijesti muslimanskog humaniste

Ispovijesti muslimanskog humaniste

ABNA24:- Ne samo na temelju “Sjećanja” već podjednako i njegovih drugih knjiga, Aliju Izetbegovića najbolje je opisati sintagmom “muslimanski humanista”.

(Oslobođenje, 4.4.2021.)

Piše: Enes Karić

Njemački filozof Eugen Fink u svome djelu “Grundphänomene des menschlichen Daseins” (Osnovni fenomeni ljudskog postojanja) tvrdi da se čovjekov život razvija i odvija, sve u svemu, unutar pet mnogostruko i naporedo trajućih fenomena: rada, ljubavi, borbe, igre i smrti. Također, Eugen Fink zaključuje da se čovjekov život uglavnom skončava, savija i sklapa unutar tih pet osnovnih i zasvodnih fenomena ljudske egzistencije.

Isključimo li fenomen igre o čemu u “Sjećanjima” nemamo mnogo podataka, život Alije Izetbegovića (1925 - 2003) gusto je izatkan barem od ova četiri preostala fenomena ljudskog postojanja i njihovih mnogolikih planova.

Možda baš stoga čitanje njegovih “Sjećanja” malo koga ostavlja ravnodušnim. Razlozi za to su mnogi, svaki čitatelj raskrivaće ih na svoj način, ali se oni glavni sabiru u tome što se “Sjećanja” ne daju čitati na način jedne privatne priče o minulom životu jednog čovjeka, u ovom slučaju osobne priče o životu Alije Izetbegovića, već se stranice ove duge ispovijesti plijeve i razumijevaju kao posvjedočenja o jednoj epohi u mnogo njezinih etapa i dionica, a napose to vrijedi za kondenzirana vremena nakon 1990. godine.

Recepcije “Sjećanja” Alije Izetbegovića dijele mnoge sličnosti koje se pomaljaju iz “Autobiografije” Mahatme Gandija (1869 - 1948), “Dana” Tahe Huseina (1889 - 1973) i mnogih drugih životopisa znamenitih ljudi dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća. Njihove autobiografije su, najčešće, snažna ispovjedna štiva o životima koje nisu preživjeli samo oni već i stotine hiljada ljudi, pa i milioni njihovih savremenika.

Život u nepunih osam desetljeća

Treba vjerovati Aliji Izetbegoviću kad za svoja “Sjećanja” kaže: “Ovo su fragmenti moga života, jer čitave dijelove života sam ili zaboravio ili su samo moji. Pa i ovo što je preostalo više je hronika nego životopis...”.

Ovom tvrdnjom čitateljstvu se skreće pažnja na to da je autor “Sjećanja” iz njih isključio dva plana: zaboravljene dijelove svoga života i one dijelove koji su samo njegovi, a koje nije htio podijeliti sa drugima jer za to nije bilo razloga.

A upravo tu razložnost i svrhovitost svojih “Sjećanja” Alija Izetbegović objašnjava njihovim uvodnim dijelom “Kratka povijest Bosne i Hercegovine (prema Noelu Malcolmu)”. Donoseći historijat Bosne i Hercegovine, autor nagovještava da njegova ‘’Sjećanja’’ uglavnom predstavljaju onaj dio njegova nemirnoga života koji je, na neki način, saodređen najnovijom poviješću njegove domovine.

“Sjećanja” se potom nižu ili listaju, poglavlje po poglavlje, kao štivo napeto vrenjem vremena i stuboknim zbivanjima, krcato opisima djela i nedjela ljudi koji su kraće ili duže oslovili ne samo autorov život već i njegovu domovinu Bosnu i Hercegovinu (ovo se napose odnosi na platna vremena nakon 1990. godine).

Opisujući u prvom poglavlju, jasnim i pritom respektabilnim književnim stilom, svoju mladost i prvu robiju (1946 - 1949), autor tek nakratko sjećajno i osjećajno hodočasti davna vremena iz života svojih predaka, beogradsko porijeklo, doseljenje u Bosanski Šamac (gdje je rođen 1925. godine), potom preseljenje u Sarajevo, školovanje, Drugi svjetski rat, tadašnje sivo poraće... “Sjećanja” veoma brzo pomjeraju autorovo očište (ili stranu gledanja), prate godine socijalizma, potom vremena spomenute prve robije, kasnijeg školovanja i literaturu koja je presudno utjecala na autorovo intelektualno stasanje i shvatanje svijeta u sebi i oko sebe. Tu su i njegova svjedočenja o nastanku djela “Islamska deklaracija” i “Islam između Istoka i Zapada”, te opis ideala sa kojima je prisno prebivao dok je pisao te dvije knjige.Potom autor “Sjećanjima” oslovljava poslove koje je radio do početka osamdesetih godina dvadesetog stoljeća.

Mjesto u “Sjećanjima” gdje će čitateljstvo primijetiti veliku skretnicu jeste opis autorova života u pamtivječnoj 1983. godini. Treće poglavlje nudi vjernu deskripciju suđenja dvanaesterici muslimanskih intelektualaca u Sarajevu. Sa čestim sarkazmom opisani su mjeseci istrage i samog procesa, dojmljivo su i sa sjetom predočene prve godine u zatvoru, sve to sa teškom spoznajom da je osuđen na četrnaest godina!

Mnogi pasaži Izetbegovićevih “Sjećanja” na ovim mjestima podsjećaju na deskripcije koje daje Fjodor Mihajlovič Dostojevski u “Zapisima iz mrtvog doma”. A onda, u novembru 1988. godine, nastupa novi preokret, Alija Izetbegović biva oslobođen daljnjeg izdržavanja zatvora. Autorov život ide dalje, sada u nekoj vrsti simbioze sa osnivanjem Stranke demokratske akcije (SDA) do kojeg dolazi u maju 1990. godine, a u novembru iste godine SDA je pobijedila na prvim višestranačkim izborima u Bosni i Hercegovini nakon 1945. godine. Autor, takorekuć dojučerašnji politički zatvorenik, stupa u politiku, sada kao jedan od njezinih glavnih aktera u Bosni i Hercegovini.“Sjećanja” se i dalje vjerno referiraju na autorov život koji on sada živi na način sve intenzivnijeg političkog i državničkog angažmana.

Uskoro dolazi do raspada, tačnije rasturanja socijalističke Jugoslavije (1991 - 1992), autor govori o svojim političkim prinosima da se Jugoslavija spasi, “Volio sam Jugoslaviju...”, kaže u “Sjećanjima”, a na jednom mjestu to objašnjava ovako: “Bio sam emotivno vezan za Jugoslaviju, a možda sam kao musliman instinktivno osjećao da nam razbijanje Jugoslavije ne odgovara. Iako je najveća koncentracija muslimana bila u Bosni, njih je bilo i u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, na Kosovu i u Hrvatskoj”.Potom slijedi Četvrto poglavlje, stranice “Sjećanja” krcate su opisima surove agresije i bosanske ratne kataklizme (1992 - 1995).

Srebrenički genocid opisan je u Petom poglavlju, a u Šestom (Ratovati i pregovarati) “Sjećanja” iznose na svjetla pozornice mnoge pregovaračke inicijative, te pokušaje i labirinte gdje autor često vidi kako je ne samo on već i mnogi koji nisu bili izdali svoje ljudsko srce i moralne odstupnice, uhvaćeni u kafkijanske obrasce demijurške mašinerije svjetske diplomatije koja posve lahko svlada pojedinca.

“Dejtonski dnevnik” je Sedmo poglavlje “Sjećanja”, a “Nakon Daytona” lista se Osmo i završno poglavlje posvećeno drugom poraću koje je autor proživio, ali sada kao nesumnjivo moralno obodreni čovjek čijim je ljudskim zaslugama i političkom borbom sačuvana Bosna i Hercegovina kao država.

Ovo je vanjska konstrukcija “Sjećanja” Alije Izetbegovića, njezinim podizanjem autor je oslovio, manje ili više, svih svojih osam desetljeća. Pa ipak, “Sjećanja” Alije Izetbegovića imaju svoje moćne unutarnje osnovice i potke. O njima sada treba kazati ono najbitnije.

Sjećanja sa razmeđa svjetova

Bude tako pa se životi potonjih ljudi često pomaljaju i kao neminovna tumačenja života ljudi prije njih. Kako god je sa mnogim životima, tako biva i s mnogim knjigama, napose onda kad ih listamo i čitamo na način dovođenja njihovih stranica u razgovor.

Dobar primjer za rečeno može se naći u romanu “Derviš i smrt”, gdje Meša Selimović, glasom svoga junaka Hasana, kaže: “Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, svakom na udaru...”.

Teško je u bosanskohercegovačkoj književnosti i publicistici naći djelo koje bi dojmljivije od “Sjećanja” Alije Izetbegovića protumačilo taj redak iz “Derviša”.

Izetbegovićeva “Sjećanja” na više od pola svojih stranica najdirektnije pokazuju opora vremena življenja bosanskohercegovačkog naroda za koji Meša Selimović svjedoči da je sudbinom “na razmeđu svjetova”, da traje i skapava “na granici naroda” i da je tako “svakom na udaru”!

Pripovjedačka magija “Sjećanja” Alije Izetbegovića u tome je što im autor nije namijenio nikakvu pripovjedačku misiju, osim one da prisno i vjerno kazuje o zbivanjima koja su se desila u godinama velike “promine vrimena”, “promine” koja oslovljava to pamtivječno i prevratno desetljeće od 1990. do 2000. godine. “Sjećanja” se tako javljaju kao nesvakidašnji zbornik nesvakidašnjih uspomena iz vremena koja su bila sve prije negoli dokona.

U “Sjećanjima” autor nije ni samo ljetopisac, niti je samo puki hroničar, književnik, pisac ili onaj koji iz svoje ekskluzivne dokonosti i nagnutosti “odnekud otuda” prati “promine vrimena”. Naprotiv, autor “Sjećanja” je posred scene, on je tu sa mnogima, uprtio je na pleća veliku odgovornost političkog predvodnika, iako nije sam koji kreira scenu, već trpi udare “zanimljivih vremena”: Bjesni okrutni rat, događa se genocid i surovi progoni stanovništva, zbiva se nestajanje jedne Bosne i Hercegovine kakva je bila poznata tokom svoje dojakošnje gotovo milenijske putanje.

Nesumnjivo snažan pečat “Sjećanjima” pruža i činjenica da je Alija Izetbegović dugo vremena bio predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine ili član Predsjedništva (1990 - 2000), te, također, i nesporni politički lider Bosne i Hercegovine i Bošnjaka (1990 - 2003). Naime, to kažemo stoga jer odveć je poznato da politički rječnik i diskurs znaju biti užasno dosadni. Ali, puki politički diskurs nije prožeo niti prevladao u “Sjećanjima” Alije Izetbegovića. Naprotiv, “Sjećanja” izbliza kazuju da su agresija na Bosnu i Hercegovinu i rat 1992 - 1995. godine ono “kondenzirano vrijeme” koje je nalik vatri koja gori sve, pa i samu sebe. U tom vremenu Alija Izetbegović je sa ljudima i patriotima ove zemlje, u svakom pogledu, za četiri godine preturio preko glave toliko vremena koliko drugi za pedeset ili sto godina.

Duga poglavlja “Sjećanja” čitaju se tečno i dinamično, zato što opisuju “život koji je požurio”, zato što oslovljavaju svakodnevicu rata (1992 - 1995): mnoge smrti na način mnogih pogibija i egzekucija, opkoljene gradove, permanentna granatiranja i masakre, blokirane okruge, zaustavljene konvoje, prihvaćene prognanike i izbjeglice, etničko čišćenje, surove zime, razmjene zarobljenika...

“Sjećanja” ovdje nisu produkt “jednog pogleda kasnije”, niti su naknadno nastalo štivo u kojem se deskripcije i analize javljaju post festum! Naprotiv, “Sjećanja” su savremena ili istovremena sa “terorom historije”: prezrenim životom opkoljenih gradova, granatiranjima, masakrima, surovim zimama, žarkim ljetima u gradovima bez vode, struje i plina, čiji sokaci odjekuju eksplozijama granata, zaudaraju na kanalizaciju i zadah raspadajućih ljudskih i životinjskih tijela.

Ako je Alija Izetbegović stekao ikakvu satisfakciju nakon pakla koji je prošao sa svima koji su se s ljubavlju borili za opstanak države Bosne i Hercegovine, ona je u tome što je on, baš u ovim “Sjećanjima”, objavio svoje govore, besjede, nastupe, obraćanja, intervjue, bodrenja, apele, vapaje, molbe... ne kao jednu “kasnije dotjeranu predodžbu” i “lijepo uramljenu sliku”, već kao istovremenu i neposrednu popudbinu rata, stradanja, skapavanja i kataklizme.

I sve ovo njegovo u “Sjećanjima” znamenito je zbog toga što nije naknadno formulirano, sa distance odaslano, stilski post festum umiveno..., već se pomalja kao snažni i jasni glas iz središta bosanskohercegovačkog pakla, često u zastrašujućoj stvarnosti i njezinoj predodžbi na način strašne slike na kojoj se vidi ruka koja se promolila iz tek zagrnutog mezara.

U tom smislu “Sjećanja” su i prvorazredan historijski izvor baš stoga što su dokumentarno provjerljiva i što je sve u njima pozicionirano u relaciji sa onim stvarnim pitanjima: ko, kada, gdje, kako, zašto. Baš stoga se “Sjećanja” čitaju, i dugo će se čitati kao knjiga o stradanju onih koji su “na razmeđu svjetova”.

Glas muslimanskog humaniste

Ne samo na temelju “Sjećanja” već podjednako i njegovih drugih knjiga, Aliju Izetbegovića najbolje je opisati sintagmom “muslimanski humanista”. Prva riječ razjašnjava njegove duhovne korijene u islamu, druga riječ rasvjetljava njegovo povjerenje u humanističke tradicije Zapada i svijeta općenito. Kad to kažemo, mi smo još kod one Selimovićeve napomene o “razmeđu svjetova”. Alija Izetbegović je bio duboko svjestan tih svjetova, još više njihovih razmeđa. Nudio je sintezu. “Sjećanja” to pokazuju na mnogim planovima, u mnogim poglavljima.

U jeku ratnog vihora, kad se više ni od kuda i ni od koga ne očekuje razumna riječ, Alija Izetbegović se, iako političar posred grubog vremena, humanistički angažira i u svojim novinskim, televizijskim i radiointervjuima javlja porukama: “Jugoslaviju smo pokušali očuvati uz uvjet da u njoj ostane i Hrvatska”, “Borimo se za takvu Bosnu i Hercegovinu u kojoj neće niko trpjeti zbog svoje vjere, nacije i uvjerenja”, “Pregovarajmo kad god možemo, ratujmo kad god moramo”. “Sjećanja” donose ove njegove poruke kao testamente, mislio je da ih ne izgovara uzalud, mislio je da ima ljudi koji će ih čuti.

U ‘’Sjećanjima’’ se jasno vide svi putevi kojima je proputovao muslimanski humanista Alija Izetbegović, spominju se sve glavne svjetske destinacije do kojih je pronosio svoje glasove o postradaloj Bosni i Hercegovini i njezinim ljudima. Diljem svijeta Alija Izetbegović upozorava na skapavanje naroda u Bosni i Hercegovini, bori se protiv rata, ponavlja riječi koje je prvi put izgovorio 1. decembra 1991. godine: “Ako bure baruta eksplodira, nestat će sve u dimu i sramoti, i kartografi i generali, i sve stranke i sve vođe, svi zakoni i institucije, a najveći dio onoga što je na ovom prostoru godinama izgrađeno mukotrpnim radom desetaka generacija. Pošto imaju nesreću da su neuništivi, ostat će samo tri iskrvavljena i poražena naroda, izbezumljena i srozana na granice barbarstva”.

Nažalost, te prevratne 1992. godine “bure baruta” je eksplodiralo, “Sjećanja” dokumentirano donose autentične podatke o vremenima i mjestima (London, Lisabon, Geneva, Rim, Pariz, Beč, Washington, New York, Dayton, Rijad, Džida, Teheran, Kazablanka...) gdje je Alija Izetbegović govorio, upozoravao, tražio, molio i kucao zvekirima na kapijama svjetskih moćnika.

Baš zato uz domaću, njegova “Sjećanja” imaju i jednu itekako snažnu međunarodnu dimenziju. Te dionice ove vrijedne knjige mjestimice su natopljene pesimizmom, ali i velikim autorovim razočarenjem u (ne)spremnost velikih središta svjetske moći da brane “principe koje su sami proklamirali”. Upravo to jesu stranice u “Sjećanjima” gdje autor propituje svoje dugogodišnje prebivanje u konceptima ‘’muslimanskog humaniste’’.

Kad god bi boravio u velikim središtima tradicionalnog muslimanskog Istoka (Rijad, Teheran), stavljao bi na kušnju svoje ‘’muslimanstvo’’, a u zapadnim prijestonicama propitivao je svoje humanističke nazore. “Sjećanja” vjerno govore o njihovom autoru kao čovjeku srednje pozicije, tražio je rješenja “između”, trajno je ostao otvoren za strane svijeta koje se podrazumijevaju u sintagmi “muslimanski humanista”.

Na više mjesta u “Sjećanjima” autor donosi dionice svojih govora o Bosni i Hercegovini održanih na važnim samitima i konferencijama, upozorava na to da ne samo da je opstanak države Bosne i Hercegovine u pitanju već i opstanak njezinog društva.

Podsjeća Evropsku uniju na to da upravo ona teži za izgradnjom multilateralnog društva koje je u Bosni i Hercegovini stoljećima postojalo. Danas, gotovo tri desetljeća od vremena kad su Izetbegovićeva upozorenja izrečena, posve jasno se vidi kako te njegove riječi, kazane na mnogim stranicama “Sjećanja”, izviru iz same stvarnosti ovog dijela svijeta. Njegovim riječima i upozorenjima nije prestao rok važenja, još su tu kao ideali koji se ne mogu ignorirati.

Prema “Sjećanjima”, u svim svojim nastupima od 1990. do 2000. godine, Alija Izetbegović se javlja i kao “muslimanski Evropljanin”, kao čovjek istočno-zapadne sinteze, kao državnik i intelektualac koji se prepoznaje po inkluzivnim pogledima, stavovima i mišljenjima. Ali, “Sjećanja” itekako prisno, gorko i bolno govore o susretima Alije Izetbegovića sa svim onim što je maticom tadašnjeg vremena plutalo: ratom i agresijom, okrutnim protivnicima, lukavim političarima, surovim pregovaračima, ravnodušnim kartografima, prepredenim posrednicima, kurtoaznim izaslanicima, moćnim svjetskim državnicima, provincijalnim paradržavnicima, humanitarcima, humanistima, svjetskim vjeroliderima, zlikovcima, izdajnicima, vojskovođama, manekenima i psima rata, mirotvorcima internacionalcima, običnim vojnicima, izbjeglicama...

Ponekada, iako rijetko, “Sjećanja” svjedoče o potištenom autoru koji je ostao sam sa svojim spoznajama o tome da nema izlaza, koji je ispred naroda kojem nije ostavljen nikakav izbor, koji predstavlja državu Bosnu i Hercegovinu koja je od svjetske moći i ljudi od odluka izdana i zanemarena. To su one pesimističke dionice, tek povremene i privremene, na nekim stranicama “Sjećanja”. A onda se iznova pojavi nada, kakva se spominje u poslovici koju je čuo od jednog velikodostojnika u Ujedinjenim Arapskim Emiratima: “Strpite se, predsjedniče Izetbegoviću! Čak i najduže suše završe se rodnim kišama”.

“Sjećanja” na mnogim stranicama bez uvijanja govore o licu i naličju savremenog svijeta, napose u periodu 1990 - 1995. godine. Sat ili dva avionskog leta od Sarajeva, gdje je često odlazio na mirovne pregovore, evropske prijestonice živjele su u raskoši i svjetlu, u blagodatima mira i prosperiteta.

Dakako, svaki povratak u Sarajevo i Bosnu svjedočio je ovom “muslimanskom humanisti” da se kod kuće, unatoč samitima i konferencijama, nastavljaju surovi rat, žestoke zime, snijeg, magla i niski oblaci beznađa nad zemljom opkoljenom u nekoliko obruča. I unatoč svemu tome, autor “Sjećanja” nije izdao svoje ideale ni iz muslimanstva ni iz humanizma, i nikada nije prihvatio objašnjenje antibosanskog rata i agresije onom prečicom “da iza svega stoje teorije zavjere”.

Naprotiv, iz strašne kataklizme stradanja Bosne tražio je rješenja i izlaze uz pomoć uma i razuma, pravde i prava, zakona i procedure. Na kraju svega Bosna i Hercegovina je očuvana kao jedna država, a Alija Izetbegović je zbog toga više puta oslovljen kao moralni pobjednik.

Sjećanja u kontekstima

Prošlo je dvadeset godina od prvog izdanja “Sjećanja” Alije Izetbegovića. Dva desetljeća su platno vremena koje osigurava dovoljnu povijesnu distancu za mnoga proučavanja ovog iznimnog djela. K tome, “Sjećanja” su doživjela i jednu nesumnjivo veliku međunarodnu čitateljsku i analitičku recepciju, naročito su zapaženo dočekana u svojim prijevodima: engleskom, turskom i arapskom.

Baš stoga je “Sjećanja” danas dobro čitati i istraživati unutar nekoliko konteksta koji se ne smiju gubiti iz vida. Kontekst vremena, današnjeg i onog oslovljenog u “Sjećanjima”, traži kritičke komparacije.

U tom pogledu itekako je važna maksima koju autor iznosi nekoliko puta u “Sjećanjima”, a koja Bosnu opisuje kao “teško postradalog pacijenta kojem trebaju pomoć i infuzija međunarodne zajednice da se oporavi i pridigne”. Do koje mjere je danas Bosna i Hercegovina pacijent i do koje mjere je međunarodna zajednica iscjelitelj? “Sjećanja” su dobra podloga da se to istraži, ogledalo da se u njemu vide proklamirani principi međunarodnog prava dvadeset i pet godina nakon bosanske katastrofe.

“Sjećanja” je danas uputno čitati i potrebno kritički sučeljavati kako sa drugim djelima Alije Izetbegovića, naprimjer onima koje je napisao “u vremenima svojih ideala” ili prije odlaska na drugu robiju (1983), kao što su “Islamska deklaracija” i “Islam između Istoka i Zapada”, ali jednako tako “Sjećanja” treba kritički čitati i istraživati u odnosu sa drugim memoarskim djelima mnogih važnih ljudi, njegovih savremenika, koji su na političku scenu došli krajem dvadesetog i početkom dvadeset i prvog stoljeća. Napose se ovo odnosi na one ličnosti koje su bile snažno involvirane u izbavljenje Bosne iz ralja rata i sunovrata (1992 - 1995).

Posredno ili neposredno, bosanska kataklizma s jedne, i spas i očuvanje Bosne i Hercegovine kao države, s druge strane, proizveli su ogroman broj usko profilirane akademske i univerzitetske literature. “Sjećanja” Alije Izetbegovića dobro je komparativno proučiti u odnosu na ovu akademsku produkciju koja se fokusira na balkanske potrese 1990 - 2000. godine.

Djelo Edine Bećirević “Genocid na rijeci Drini” istraživanje je koje je objavio jedan od najuglednijih izdavača danas, ono je značajno kao daljnje raskrivanje i tumačenje uzroka, učinaka i posljedica antibosanskoga rata. Stavove, mišljenja i političke postupke Alije Izetbegovića, o kojima govori u “Sjećanjima”, dobro je rasvijetliti u kontekstu istraživanja koje je provela Edina Bećirević. K tome, uz već spomenuto djelo Admira Mulaosmanovića (Iskušenje opstanka, Izetbegovićevih deset godina 1990 - 2000), potrebno je “Sjećanja” i druga djela Alije Izetbegovića sagledati i u kritičkim obradama kakve je poduzeo Tarik Haverić posebno u svoje dvije knjige, “Etnos i demokratija” i “Kritika bosanskog uma”.

Bosna i Hercegovina i njezin višegodišnji predsjednik Alija Izetbegović imali su jednu (zlu?) sudbinu da su ih u svojoj memoarskoj građi često spominjali vodeći ljudi svjetske politike. Djela Billa Clintona (My Life), Madeleine Albright (Madame Secretary), Richarda Holbrookea (To end a war), Samanthae Power (A Problem from Hell: America and the Age of Genocide), Warrena Zimmermana (Origins of a Catastrophe: Yugoslavia and Its Destroyers), Wesleya K. Clarka (Waging Modern War: Bosnia, Kosovo, and the Future of Conflict) – riječ je gotovo o svjetskoj biblioteci memoara – svojim diskursom javljaju se i kao svjedočeća, ali i kao analitička literatura o Bosni i Hercegovini od kraja dvadesetog i na početku dvadeset i prvog stoljeća.Ako se čitaju u kontekstu desetaka knjiga, objavljenih kod nas i u svijetu, kao i stotina studija koje istražuju teške prevratne godine koje su se sručile na Balkan, ne samo “Sjećanja” već i druga djela Alije Izetbegovića pomaljaju se kao umnogome drukčija štiva, kao knjige spram kojih potonja vremena i recepcije nisu ostala ravnodušna. Napose se mnoge recepcije “Sjećanja” pomaljaju kao istraživanje jedne “egzaktne knjige” koja donosi dijagnozu strašne katastrofe 1992 - 1995. godine, dijagnozu koja ni do danas nije osporena.

Iako su “Sjećanja” jedan zbornik autobiografskih zapisa, ona su baš u ovoj svojoj “dijagnostičkoj objektivnosti” nastavila živjeti bez svoga autora. Tako ono “autorsko” postaje “historijsko”.Ulazimo u treće desetljeće dvadeset i prvog stoljeća. Treba se nadati da će politički ideali budućnosti, za koje “Sjećanja” svjedoče da trebaju biti zasnovani na humanosti, odgovornosti, dobrom djelu i moralu, dobiti svoje mjesto u politikama Balkana i južne Evrope.

Izetbegovićeva “Sjećanja” ostala su da žive kao svjedok jednog vremena kad je moćni svijet zadugo okretao glavu od bosanskohercegovačke tragedije. Ipak, ta iskrena knjiga svjedoči da su bili i postojali milioni ljudi diljem svijeta koji od Bosne nisu mogli okrenuti svoje srce.(...)

(Preporod.info)


Pošaljite Vaš komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Potrebna polja su označena sa *

*