(Ahlul Bejt Novinska Agencija) - Krik bola nepoznatog pjesnika iz Mare, nije bio samo obična stilska figura. Ali, šta se to monstruozno desilo u sirijskom gradu Mari krajem 1098. godine.Sve do dolaska Franđa (Francuza), stanovnici su živjeli mirno, zaštićeni svojim kružnim bedemom. Mara se najviše ponosila time što je bila zavičaj jednog od najvećih imena arapske književnosti Abdul Ale al Marija. Taj slijepi pesnik imao je hrabrosti još tada da napiše sljedeće:“Zemljani se dijele na dve vrste, na one što imaju mozga, ali ne i vjere i one što imaju vjere, ali ne i mozga. Četrdeset godina kasnije poslije njegove smrti kada je fanatizam prispio u ove krajeve izdaleka, pokazaće koliko je ovaj sin Mare bio u pravu. Prije napada na Maru, franačke vođe obećaše stanovnicima živu glavu ako obustave borbe i povuku se iz nekih zgrada. Očajnički ih držeći za riječ, porodice se okupljaju u kućama i lagumima te cijele noći čekaju drhteći od straha.A u zoru dolaze Franđi i počinje pokolj. Cijela 3 dana sjekli su ljude mačevima, pobivši preko 100.000 duša. Ali užas nije toliko u broju žrtava koliko u gotovo nepojmljivoj sudbini koja je preživjele čekala.“U Mari, naši su odrasle pagane kuhali u kotlovima, a čeljad su nabijali na ražanj i proždirali pečene.”- ovo je priznanje franačkog ljetopisca Raula od Kama, koje žitelji susjednih mijesta nikada neće pročitati, ali će do kraja života pamtiti ono što su čuli i videli. Jer, sjećanje na ta zvjerstva, koja su čuvali mjesni pjesnici i usmeno predanje, urezaće u duše sliku Franđa, koju je bilo teško izbrisati. Jesu li zapadnjački osvajači proždirali žitelje grada mučenika samo zato da bi preživjeli? Stanovnici Mare će cijele te zlokobne zime pratiti ponašanje koje se ne može objasniti isključivo glađu. Rođenim očima gledaju raspomamljene čete Franđa, kako se raštrkaju poljima vičući na sav glas da im se gricka meso Saracena, i kako se uveče okupljaju oko vatre da proždiru svoje žrtve. Sve ovo djeluje potpuno nestvarno, međutim Franđe teško terete svjedočanstva, i opisi događaja. Jedna rečenica franačkog ljetopisca Alberat od Eksa, koji je lično učestvovao u bitci za Maru, i dalje je nedostižno po stravi i užasu: ‘ Našima se nije gadilo da jedu ne samo ubijene Turke i Saracene, nego i pse!’ Mučeništvo ovog grada okončaće se 13. Januara 1099. godine kada stotine Franđa naoružanih bakljama preplave ulice, ubacujući plamen u svaku kuću. Epizoda u Mari daće doprinos produbljivanju jaza između Arapa i Franđa, koji neće moći zatrpati ni mnogi budući vijekovi. Ako je Zapad pokušavao svojim uzastopnim invazijama da obuzda širenje islama, rezultat je bio potpuno suprotan. Ako se pitamo zašto narod sa tih protora nije prihvatio hrišćanstvo–eto vidimo odgovore. Još tada je tom nesretnom narodu bilo jasno koliko i kakve vjere tu ima. Ali Arapi su još prije “krstaških pohoda” patili od nekih “boljki”koje je franačko prisustvo iznijelo na svjetlo dana i možda pogoršalo, ali ih nije u potpunosti prouzrokovalo. Poslanikov je narod još u IX veku bio izgubio kontrolu nad svojom sudbinom. Skoro svi njegovi vladari su bili stranci. U mnoštvu ličnosti koje su defilovale kroz historiju tokom 2 vijeka franačke okupacije, ko su bili Arapi? Glavni junaci i nosioci borbe protiv Franđa- Zengi, Nurudin, Kutuz, Bjabars, Kalaun – bili su Turci, Al Afdal- bio je Jermenin, Širkuh, Saladin, Aal Adel, i Al Kamel – bili su Kurdi. Naravno većina njih je bila kulturno arabizovana, ali ne zaboravimo da je 1134. godine sultan Mesul diskutovao preko tumača, jer još uvijek nije govorio ni jedne riječi arapskog. Arapi su zapravo bili pod tuđom vlašću, potlačeni, ismijavani, stranci na sopstvenoj zemlji, te nisu ni mogli da nastave svoj kulturni razvoj započet u VII vijeku. U vrijeme dolaska Franđa oni već tapkaju u mjestu, zadovoljavajući se življenjem od onoga što su stekli u prošlosti. Druga boljka Arapa koja je nepovezana sa prvom, jeste njihova nesposobnost da izgrade stabilne institucije. Franđi su uspjeli čim su došli na Orijent, da stvore prve države. U Jerusalimu se smjena vladara odvijala uglavnom bez potresa, kraljevsko vijeće je imalo stvarnu kontrolu nad politikom monarha. U muslimanskim državama nije bilo ničeg sličnog. Po smrti monarha, cijela monarhija je bila ugrožena, a svaki prijenos vlasti izazivao je građanski rat. Razvila se u arapskom društvu jedna bolest od koje pati većina Arapa: čitavim trajanjem krstaških pohoda, Arapi su odbijali da se otvore za ideje što dolaze sa Zapada. I u tome vjerovatno leži napogubniji učinak uzastopnih agresija, čije su žrtve bili. Za osvajača učenje jezika pokorenog naroda predstavlja vještinu, a za pokoreni narod učenje jezika osvajača predstavlja kompromis, odnosno izdaju. U medicini, astronomiji, hemiji, geografiji, matematici, arhitekturi, Franđi su crpili svoja znanja iz arapskih knjiga, koje su najprije usvojili, podržavali, a zatim i nadmašili. Istovremeno, opčinjen i prestrašen tim Franđima koje je doživio kao varvare, koje je pobijedio, ali koji su, u međuvremenu, uspjeli da zavladaju kuglom zemaljskom, arapski svijet se ne može odlučiti da na krstaške pohode jednostavno gleda kao na epizodu iz nepovratne prošlosti. Često smo iznenađeni kad otkrijemo u kojoj mjeri držanje Arapa prema Zapadu i uopšte muslimanima je i dan danas pod uticajem događaja za koje se smatra da su okončani pre sedam vijekova. Ali svijet kao da zaboravlja da Arapi, koji nisu ratničke prirode nisu imali većih ratova od ovih ili nekih drugih po pravilu kada ih je neko sa Zapada napadao, a ovi su najkrvoločniji koji se pamte. Tako se u naše vrijeme, uoči trećeg milenijuma, politički i vjerski poglavari arapskog svijeta neprestano pozivaju na Saladina, na pad Jerusalima i njegovo oslobođenje. Izrael je poistovijećen sa novom krstaškom državom. Od 3 divizije Palestinske vojske, jedna još uvijek nosi ime Hatina, a druga Ajn Džaluta. Predsjednika Nasera, u njegovo vrijeme, redovno su poredili sa Saladinom, koji je kao i on ujedinio Siriju i Egipat, pa čak i Jemen. Što se tiče ekspedicije na Suecki kanal 1956. godine, ona je doživljena poput one iz 1191. godine, kao novi krstaški pohod Francuza i Engleza. Tačno je da su te sličnosti uznemirujuće. Kako ne pomisliti na predsjednika Sadata, slušajući Sibt Ibn Al Džauzija kako ukazuje, pred narodom Damaska, na izdaju – gospodara Kaira, Al Kamela, kada se usudio da prizna suverenitet neprijatelja nad Svetim gradom. Kako razlučiti prošlost od sadašnjosti kada se radi o borbi između Damaska i Jerusalima za kontrolu Golana? Kako se ne zamisliti čitajući Usamina razmišljanja o vojnoj nadmoći osvajača? U TAKVOM MUSLIMANSKOM SVIJETU KOJI JE NEPRESTANO IZLOŽEN AGRESIJI, NE MOŽE SE SPRIJEČITI IZBIJANJE OSJEĆAJA PROGONJENOSTI, KOJI KOD NEKIH FANATIKA PRELAZE U OPASNU OPSESIJU. NAPAD NA LIBIJU, KRSTAŠKA KOALICIJA, PRIJETNJA DANAŠNJOJ SIRIJI? KOLIKO PUTA JE PUKOVNIK MOAMAER GADAFI U SVOJIM GOVORIMA, PRIJE NEGO ŠTO ĆE BITI UZ POMOĆ KRSTAŠA SRAMNO POGUBLJEN, PONOVIO: KRSTAŠI HOĆE OPET DA NAPADAJU. PRIJETNJA IRANU? Jasno je da arapski Orijent još uvijek vidi u Zapadu prirodnog neprijatelja, tako da ne možemo sumnjati da raskol između ta dva svijeta potiče iz vremena krstaških pohoda, koje Arapi još i danas doživljavaju kao silovanje. A Zapad kao da se sprema na nova silovanja.Piše: Sanja Popović(Literatura: Krstaški ratovi u očima Arapa - Amin Maluf)
16 januar 2014 - 20:30
News ID: 497678
