Na jugu je u središtu pažnje pitanje izraelskog vojnog prisustva, pitanje razoružavanja Hezbollaha i sposobnosti libanske vojske da preuzme potpunu kontrolu nad teritorijom. Na sjeveru, istovremeno, raste turski ekonomski i politički utjecaj, dok se Bejrut pokušava osloniti na međunarodnu pomoć i reforme kako bi obnovio državne institucije i ekonomiju.
Upravo se u toj situaciji najbolje vidi koliko je teško Libanu da samostalno odredi vlastiti pravac.
Američko posredovanje između Libana i Izraela posljednjih mjeseci dovelo je do okvirnog sporazuma kojim je predviđeno postepeno izraelsko povlačenje, raspoređivanje libanske vojske i proces razoružavanja. Međutim, najveća prepreka ostaje pitanje Hezbollaha. Izrael povlačenje povezuje s napretkom u razoružavanju pokreta, dok Hezbollah odbacuje zahtjev za potpunim razoružavanjem, posebno na područjima sjeverno od rijeke Litani.Razoružavanje Hezbollaha uklanja jedinu vojnu silu koja je u stanju da brani Liban od cionističke invazije. Zahtjev za razoružavanjem ide na ruku jedino Tel Avivu koji tu vidi idealnu priliku za osvajanje libanske teritorije ukoliko maknu Hezbollah sa scene.
Time se libanska država našla između dvije teško pomirljive realnosti.
Od Bejruta se očekuje da uspostavi monopol države nad oružjem i sigurnošću, ali istovremeno mora djelovati u zemlji u kojoj Hezbollah predstavlja važnu političku i društvenu strukturu, posebno među dijelom šiitskog stanovništva. Pokušaj da se pitanje riješi silom mogao bi dodatno produbiti unutrašnje podjele, dok njegovo odgađanje ostavlja prostor za nastavak izraelskog vojnog prisustva.
Izraelske snage i dalje kontrolišu dijelove južnog Libana, a situacija na terenu ostaje nestabilna. U septembru je Izrael objavio da je preuzeo kontrolu nad strateškim brdom Ali Taher u blizini Nabatieha, dok Hezbollah osporava značaj tog poteza. Istovremeno, pregovori o primjeni ranije postignutog sporazuma napreduju sporo.
Za stanovnike juga to znači da se pitanje obnove ne može odvojiti od pitanja sigurnosti. Hiljade ljudi žele se vratiti svojim kućama, obnoviti infrastrukturu i ponovo pokrenuti lokalnu ekonomiju. Međutim, ozbiljnija obnova teško može početi dok nije jasno ko će kontrolisati određene teritorije i kakav će biti konačni sigurnosni aranžman.
Upravo je obnova postala jedan od najvažnijih instrumenata političkog pritiska.
Međunarodna pomoć potrebna je Libanu više nego ikada, ali donatori žele vidjeti stabilne institucije, sigurnosne garancije i jasnu kontrolu države nad teritorijom. Libanska vlast, s druge strane, tvrdi da joj je za obnovu potrebna sigurnost i povlačenje izraelskih snaga. Tako se stvara začarani krug: bez sigurnosti nema obnove, a bez obnove država teško može ojačati institucije i preuzeti punu kontrolu.
U toj složenoj situaciji posebno se izdvaja Turska.
Ankara posljednjih godina nastoji povećati svoj utjecaj u Libanu kroz trgovinu, infrastrukturne projekte, humanitarnu pomoć i kontakte s lokalnim zajednicama. Turska ima vlastite strateške interese u istočnom Mediteranu, uključujući pomorska pitanja i regionalnu ekonomsku povezanost. Za razliku od pristupa koji se prvenstveno fokusira na sigurnost i razoružavanje, turski pristup u većoj mjeri koristi ekonomske i društvene veze kao sredstvo dugoročnog utjecaja.
To ne znači da Turska formalno dijeli Liban ili da postoji dogovor o teritorijalnoj podjeli. Međutim, širenje ekonomskih i političkih veza s pojedinim dijelovima zemlje može dugoročno mijenjati ravnotežu utjecaja unutar Libana.
Na jugu je situacija drugačija. Tamo se svakodnevni život još uvijek odvija pod sjenom vojne prisutnosti, nesigurnosti i neriješenog odnosa između izraelskih zahtjeva i libanskog suvereniteta. Libanska vojska treba preuzeti veću ulogu, ali joj za to trebaju dodatna sredstva, oprema, obuka i međunarodna podrška.
Problem dodatno usložnjava činjenica da se približava kraj mandata UNIFIL-a. U međunarodnoj zajednici već se razgovara o mogućim alternativnim sigurnosnim aranžmanima kako bi se izbjegao vakuum nakon povlačenja mirovnih snaga. Evropske i arapske zemlje već razmatraju mogućnosti nove međunarodne misije koja bi pomogla libanskoj vojsci u obuci, opremanju i nadzoru sigurnosti na jugu.
Sve to pokazuje da se budućnost Libana više ne oblikuje samo u Bejrutu.
Washington želi sigurnosni aranžman koji bi uključivao jačanje libanske države i uklanjanje oružanih struktura izvan njene kontrole. Izrael insistira na sigurnosnim garancijama i razoružavanju Hezbollaha. Turska pokušava proširiti ekonomski i politički prostor svog djelovanja. Evropske zemlje strahuju od novog sigurnosnog vakuuma, dok arapske države žele stabilniji Liban koji neće postati poprište novih regionalnih sukoba.
Između svih tih interesa nalazi se sama libanska država.
Bejrut zato pokušava pronaći vrlo uzak prostor za djelovanje: obnoviti zemlju, vratiti raseljene stanovnike, ojačati vojsku i institucije, privući međunarodnu pomoć i istovremeno izbjeći novi unutrašnji sukob.
Najveća opasnost za Liban nije nužno formalna teritorijalna podjela. Mnogo je realnija mogućnost da zemlja ostane politički i ekonomski rascijepljena između različitih područja utjecaja. Jug bi ostao prvenstveno sigurnosno pitanje, sjever bi sve više bio povezan s turskim ekonomskim prostorom, dok bi Bejrut nastavio balansirati između međunarodnih donatora, regionalnih sila i unutrašnjih političkih aktera.
Takav razvoj događaja ne bi značio da je Liban podijeljen na mapi. Značio bi da se njegova budućnost sve više određuje izvan njegovih granica.
A upravo je to najveći problem zemlje koja već decenijama pokušava izgraditi snažnu i funkcionalnu državu usred rivalstva mnogo većih sila.
PISjournal
Your Comment