Američki saveznici, uključujući i zemlje Europske unije i one arapske zemlje koje se smatraju američkim štićenicima, nisu učinili ništa konstruktivno da zaustave izraelski genocid. Nisu pomogle ni stotine obećanih milijardi arapskih ulaganja u američku privredu, niti lični darovi predsjedniku Trumpu. Američke opstrukcije su ključni faktor koji onemogućava zaustavljanje genocida. To bismo nekako mogli i shvatiti s obzirom na neraskidivu vezu SAD-a i Izraela. Ono, pak, što većina običnih ljudi teško može razumjeti i prihvatiti, posebno kada se radi o muslimanima, je spoznaja da je američki pritisak također presudan u suzbijanju političkih protesta u arapskim državama koje spriječavaju autoritarni režimi. Neke arapske države guše i kriminaliziraju organiziranu masovnu i javnu političku podršku Palestincima (osim one humanitarnog karaktera). Ovaj fenomen nije do danas zabilježen u novijoj ljudskoj povijesti. Čak je i u nacističkoj Njemačkoj bilo onih koji su se makar na simboličan način suprotstavljali nacističkim zločinima odbijajući da pozdrave Hitlera na stadionima i paradama.
Početkom ovog stoljeća u Americi je bila zavladala euforija zbog enormne vojne i ekonomske moći koja je naprosto bila opila vladajući političku klasu u Washingtonu zbog njenog trijumfa nad geopolitičkim globalnim rivalima. U redovima američkih vlastodržaca pojavila se želja za širenjem demokracije u arapsko-islamskom svijetu putem korištenja vojne sile i to pod izlikom borbe protiv terora. Bila je to ideologija američkih neokonzervativaca u obje političke partije. Lažna briga Washingtona zbog odsustva demokratije u arapskom svijetu u periodu nakon 11. septembra 2001. bio je samo još jedan marketinški trik. Parole koje su koristili Bush i Blair, tadašnji vladari zapadnog svijeta, uveličavale su tzv. egzistencijalnu prijetnju zapadnom načinu života i zapadnoj civilizaciji od tzv. islamskog terorizma, koji su zapadne sile većim dijelom indirektno generirale, te navodne prijetnje od oružja za masovno uništenje (WMD) u Iraku. Te vrste ružja u Iraku nije bilo, jer da ga je bilo, Amerikanci se ne bi usudili izvršiti kopnenu invaziju Iraka. Možda je to dobra lekcija Iranu kako da postupi u kontekstu nastavka pregovora o nuklearnom programu sa zapadnim silama.
Promocija demokratije bila je bacanje prašine u oči zapadnom javnom mnijenju koje je naivno povjerovalo u ovu lukavu američku imperijalnu strategiju koja je invaziju Iraka učinila prihvatljivijom u očima građana na zapadu. Demokratija, pak, za Siriju, Saudijisku Arabiju, Tunis, Jordan ili Egipat, nikad nije ni bila planirana kao poželjan cilj. Tokom tzv. arapskog proljeća, koje je počelo 2011., popularne revolucionarne pjesme i parole uopće nisu sadržavale riječ demokratija. Te su parole tražile slobodu i bolji život, socijalnu pravdu i iskorjenjivanje korupcije. Drugim riječima, pozivale su na rušenje samo jednog oblika autoritarnih režima (režima uspostavljenih na različitim ideologijama antikolonijalnog arapskog nacionalizma i socijalizma). Protagonisti arapskog proljeća nisu izričito težili uspostavljanju narodne demokratije. Američki predsjednik Barack Obama u svom govoru koji je nazvan “novi početak”, a koji je Obama održao u Kairu 2009., poslužio se novim retoričkim trikom kojim je pokušao preoblikovati odnos Amerike prema arapskom svijetu i Bliskom istoku. Obama je tada posebno istaknuo važnost demokratije. Govorio je o posvećenosti njegove administracije demokratiji i izrazio riječi hvale onim vladama koje reflektuju volju naroda. Obama je tada priznao da “nijedan sistem vlasti ne treba biti nametnut jednoj naciji od strane bilo koje druge nacije”. Bila je to, naravno, samo još jedna nova marketinška kampanja američkog lidera. Ono što Obama nije spomenuo u svom govoru u Kairu, je činjenica da je nametanje sistema vlasti od strane druge nacije perenijalna američka politika u regiji Zapadne Azije i Sjeverne Afrike, koja je kontinuirano prakticirana decenijama, mnogo prije invazije na Irak. Razlika je bila u tome što sistem vlasti koji je Washington podržavao u u arapskim zemljama, nije bio demokratija već vojna autokratija ili nasljedna porodična diktatura. Evo kako! Pored Izraela, Egipat i Jordan su drugi i treći najveći primaoci američke pomoći. Egipatski režim godišnje prima 1,3 milijarde dolara vojne pomoći. Jordan je nasljedna porodična monarhija (s periodičnim prividom parlamentarizma koji je nedavno dokinut). Aman godišnje prima 1,45 milijardi dolara pomoći od SAD-a. Četvrtina od toga otpada na vojnu pomoć. Saudijskoj Arabiji američka vojna pomoć nije potrebna. Rijad je bogat i ima dovoljno prihoda od nafte da direktno može kupovati najmodernije američko oružje u basnoslovnim sumama. Prije nekoliko mjeseci SAD i Saudijska Arabija potpisale su sporazum vrijedan 142 milijarde dolara. Predsjednik Trump je ovaj ugovor proglasio najvećim u historiji.
Odgovor na pitanje čemu služi i na koji se način koristi skupa i napredna američka vojna oprema i naoružanje, možda može ponuditi odnos SAD-a prema Kataru, jednom od najbližih američkih arapskih saveznika. Naime, Washington nije ni pokušao spriječiti izraelski raketni udar na ciljeve u Dohi, koji su napadnuti u namjeri navodne eliminacije političkog rukovodstva Hamasa, koje je katarski režim na prijedlog Washingtona okupio i po svemu sudeći dobronamjerno, namamio u Dohu. Ni ogromno naoružanje koje Katar posjeduje, ni napredni protuzračni američki radarski sistemi (koji su bili ugašeni), ni najveća američka vojna baza u regiji (Al Udeid), preko koje uglavnom (pored Kipra) dolazi američko oružje koje Izrael koristi za činjenje genocida u Gazi, nisu spriječili, navodno mjesecima planirani, izraelski napad na Katar. Izraelski lovci bombarderi morali su preletjeti teritorije više arapskih zemalja da bi se približili 1800 kilometara udaljenom Kataru. To su učinili bez protivljenja i bez ikakvog vidljivog otpora arapskih zemalja. Nisu pomogle ni američka ni turska vojna baza koje postoje u Kataru. Prema tome, to samo potvrđuje da arapske zemlje nemaju stvarne moći i da ne mogu zaštititi svoje granice, suverenitet i teritorijalni integritet od agresije Izraela, koji se širi po Zapadnoj Aziji. Pored toga, SAD spriječava arapskim zemljama da se brane od izraelskih napadne. Međutim, svaka od tih zemalja morala je makar i samo simbolično reagirati kada je Iran izvršio odmazdu na Izrael u obliku Istinitog obećanja I,II i III. Stoga, nikog ne treba čuditi što je ministar vanjskih poslova Katara, Mohammed bin Abdulrahman bin Jassim bin Jaber Al Thani revoltirano poručio “kako će Katar ubuduće razmisliti o novim sigurnosnim partnerima”. Šef katarske diplomatije je kazao kako je “vjerovao da ima posla s civiliziranim ljudima”. Naravno, silno američko oružje koje Washington prodaje bogatim arapskim državama dozvoljeno je koristiti samo u određene svrhe, za gušenje domaćeg političkog demokratskog izražavanja i za bratoubilačke ratove te radi osiguranja stabilnosti vladajućih režima, ali ne i za pružanje otpora izraelskoj agresiji. To bi oružje vjerovatno bilo upotrebljeno protiv vlastitih građana u slučaju da dođe do ozbiljnijih organiziranih pro-palestinskih protesta u Dohi, Rijadu ili Abu Dhabiju. Gušenje javne podrške Palestincima novi je fenomen u regiji, koji nam otkriva pravog krivca koji je omogućio genocid u Gazi. Većina analitičara Bliskog istoka danas prihvata tvrdnju da je neupitna vojna, politička i diplomatska podrška SAD-a Izraelu bila ključni faktor koji je omogućio ne samo genocid u Gazi već i širu izraelsku ekspanziju i ilegalnu vojnu okupaciju Zapadne obale, te agresiju na Libanon, Siriju, Jemen, Iran i Katar. Ova američka podrška Izraelu snažna je i bezuvjetna i otporna je na kritike, bez obzira na monstruozne izraelske zločine nad civilima. Analitičari zbog te američke podrške Izraelu, genocid u Gazi označavaju kao američko-izraelski.
Ima određene simbolike u neočekivanom izraelskom napadu na Katar, pored izgovora da je Netanyahuov režim pokušao eliminirati političko vodstvo Hamasa. Američka podrška Izraelu u ovom napadu više je nego očigledna. Precizno je kalkulisana kao jasna poruka vladajućoj porodici u Kataru da više ne smije biti jedina arapska monarhija koja podržava pravo Palestinaca na otpor genocidu i agesiji. Katar je zaista jedina arapska monarhija koja je politički i finansijski podržavala Hamas u Gazi. Ali, Doha je to sve vrijeme činila uz saglasnost i odobrenje ili po nalogu SAD-a i Izraela. Napad Izraela na Katar mogao bi se razumjeti i kao pritisak na Dohu da se što prije svrsta uz one arapske monarhije koje su uz Izrael i Ameriku, u okviru Abrahamskog sporazuma. Kada je riječ o Hamasu kao izrazu političkog islama u redovima Palestinaca i kao oružanom otporu, napad na Katar je signal da podrška bilo kojem islamskom obliku političke organizacije Palestinaca više neće biti toleriran. Pogotovo neće biti tolerancije za podršku oružanom otporu Palestinaca protiv izraelske agresije i genocida, iako je isti zagarantovan međunarodnim pravom. Izraelski napad na Katar, iako je izveden pod parolom kažnjavanja Hamasa, također je opasan signal Kataru koji se može protimačiti u smislu da Izrael i Amerika više Dohi neće tolerirati suvereno raspolaganje nad najvećim poljem prirodnog gasa na svijetu (Južni pars) koje Katar dijeli s Iranom u Perzijskom zaljevu, ako Katar ne pristane da se pokori volji izraelske hegemonije u Zapadnoj Aziji. Hegemonija, čiji je Izrael izvođač radova na terenu, ima aspiracije da u potpunosti ovlada nad najvrijednijim energetskim resursima regije.
Izrael, stoga, komotno nastavlja svoj genocidni pohod u Gazi u uvjerenju da se neće suočiti sa strateškim posljedicama ili udarcem susjednih arapskih zemalja. Da glas arapskog nije ugušen kao što je to slučaj danas, Izrael ne bi mogao činiti genocid komotno kao što ga čini. Izgladnjeli stanovnici Gaze vapeći traže pomoć od svoje arapske i muslimanske braće. Ali, njihov glas se ne čuje daleko. Arapsku podršku, makar ona bila samo u obliku protesta poput onih na zapadu, spriječava strah od represalija arapskih režima. Na primjeru Palestinskog pitanja danas, možda možemo najbolje razumjeti zašto su eliminirani stari antikolonijalni nacionalistički i socijalistički (iako često brutalni arapski lideri). Nekad su Gadafi, Hussein i Assad ne samo dozvoljavali masovne pro-palestinske narodne proteste, već su ih i sami podsticali, makar i zbog vlastitih oportunističkih motiva homogenizacije naroda radi očuvanja vlasti. Odsustvo takve podrške Palestincima danas pomaže Izraelu, koji je postao toliko drzak i samouvjeren u nemoć arapskih režima da bilo šta promijene. Izraelska arogancija je postala tako velika da Netanyahu otvoreno zagovara stvaranje tzv.velikog Izraela, cionističkog sna koji ako bude dopušten neće poštedjeti ni teritoriju Jordana, Egipta, Sirije, Libanona, Iraka a možda ni i Saudijske Arabije.
U arapskim državama tinja narodni bijes zbog nemoći običnih ljudi da javno izraze makar svoju političku podršku Palestinskoj braći, ali i zbog saučesništva njihovih vlada u američko-izraelskom genocidu u Gazi. Barem za sada, ovaj se bijes uglavnom izražava kao očaj, tuga i duboki osjećaj bespomoćnosti i srama. Ipak, takva situacija dugoročno je neodrživa i neće zauvijek trajati. Takvo stanje podsjeća na luk koji se zateže do tačke pucanja. Taj luk će, prije ili kasnije, neminovno morati puknuti. Posljedice će biti nesagledive i s nepredvidivim ishodom. Već se primjećuju neki znakovi da se taj proces počeo dešavati. Onog trenutka kad arapski puk (ili arapska ulica- kako to preferira zapadni orijentalni žargon), pronađe put za kanalisanje svog bijesa, antiameričko i antiizraelsko raspoloženje manifestirat će se u obliku antirežimskih protesta poput onih u Bangladešu prošle godine, ili u Indoneziji i Nepalu proteklih dana. Kada se to dogodi, a dogodit će se, pitanje je da li će SAD arapskim režimima priteći u pomoć. Ako američki odgovor i tada bude kao u slučaju izraelske agresije na Katar, tek tada bi se moglo desiti pravo arapsko proljeće.
PISJournal
Your Comment