Liban postaje geopolitičko žarište: Dolazak Rusije, tenzije s Izraelom i saudijski utjecaj

Liban postaje geopolitičko žarište: Dolazak Rusije, tenzije s Izraelom i saudijski utjecaj

Izraelske zračne snage su od nedavno počele narušavati libanski zračni prostor, leteći preko libanske teritorije prilikom bombardovanja Sirije, a kojim Izrael selektivno odabirući mete, krši nekoliko tačaka međunarodnog prava.

ABNA:  Saudijska Arabija vrši pritisak na libanskog premijera Saad al-Haririja, moćnu ali kontroverznu ličnost koja ima dvojno državljanstvo – saudijsko i libansko. Rijad očekuje da Liban igra po njihovim pravilima, marginalizuje Hezbollah, te okonča iranski utjecaj u toj državi, a u isto vrijeme širi saudijski ekonomski i politički utjecaj. Očigledno je da je zaljevska pomoć ovoj državi sve više uslovljena.

Tenzije sa Izraelom također rastu. Vojni sukob bi mogao izbiti svakog trenutka, sa katastrofalnim posljedicama. Između 1978. i 2006. godine, Izrael je napao sjeverne susjede pet puta. Posljedni put kada je Izrael napao Liban, u takozvanom Libanskom ratu 2006. godine, barem 1.300 Libanaca je ubijeno, a oko milion raseljeno.

Izraelske zračne snage su od nedavno počele narušavati libanski zračni prostor, leteći preko libanske teritorije prilikom bombardovanja Sirije, a kojim Izrael selektivno odabirući mete, krši nekoliko tačaka međunarodnog prava.

Da bi stvari bile gore, Izrael je počeo graditi betonski zid na granici, akt koji Liban sve više gleda kao objavu rata. Libanska vojska je primila naređenja da zaustavi izraelske buldoždere i građevinske radnike, ako se gradnja barijere nastavi. Obje strane sada koriste posrednike pri pregovorima, ali sukob bi se mogao desiti svakog trenutka.

Također postoji i morski sukob interesa između dvije države, oko bogatih nalazišta gasa i nafte, a na koje obje države polažu prava. Ovaj nesporazum prijeti krhkom miru između Izraela i Libana. Iako bi neki rekli "kakav mir, kada su obje države još uvijek tehnički u ratu?".

AP prenosi, 8. februara 2018. godine:

- Izrael je ovih dana pooštrio prijetnje Libanu oko istraživanja nalazišta gasa na morskoj liniji razgraničenja. Izraelski ministar odbrane Avigdor Lieberman je opisao libansko istraživanje kao veoma provokativno i sugerisao Libanu da prestane pozivati međunarodne organizacije za istraživanje nalazišta gasa, koje su "po svim mjerilima izraelska". Njegovi komentari su naišli na oštro osuđivanje od strane Hezbollaha i libanskih zvaničnika, uključujući Harira, koji je saveznik Zapada, a koji opisuje Liebermanove komentare kao "površne prijetnje koje Liban odbacuje". Abi Assi izvještava da je Hariri kazao u četvrtak da je dio morske teritorije koje Izrael navodi kao svoje ustvari vlasništvo Libana – javio je AP.

Dan nakon ove izjave, libanski ministar energetike je izašao u javnost kazavši da "nesporazum sa Izraelom neće zaustaviti libanske napore da iskoriste podzemne rezerve u Bloku 9".

Internacionalni konzorciji koji se sastoji od tri naftna giganta – italijanske grupe Eni, francuske grupe Total te ruske grupe Novatek – čekaju na dozvolu za bušenje, iako je francuski Total već pokazao bojazan od učešća u projektu uslijed izraelskih prijetnji.

Mnogi u Libanu osjećaju da je država uhvaćena između vraga i morske dubine.

Godinama, rat u susjednoj Siriji je rezultirao priljevom stotina hiljada izbjeglica u malu državu, što je stavilo ionako krhku i neadekvatnu infrastrukturu ove države pod dodatni teret. Izbjeglička siromašna predgrađa su procvjetala, pogotovo na u Dolini Bekaa, kao i drugim velikim gradovima.

Terorističke grupe koje Zapad podržava, i njihovi saveznici, su također došle preko granice, te vrše prekogranične operacije, čime prijete i glavnom gradu Libana.

2017. godine je libanska vojska, zajedno sa podrškom Hezbollaha, uspjela oslabiti ćelije Nusre i ISIL-a u Libanu.

Hezbollah je u suštini jedina moćna društvena sila u Libanu, koja pruža pomoć onima u potrebi, građanima i izbjeglicama, bez gledanja na vjersku ili etničku pozadinu. Hezbollah se također bori protiv svih terorističkih ćelija koje su aktivne unutar libanske teritorije.

Zahvaljujući pomoći Rusije i Hezbollaha, sirijske vladine snage su uspjele da ponovo zauzmu veliki dio teritorije i bliže su pobjedi. Sirija se sada ponovo izgrađuje i stotine hiljada izbjeglica se ustvari vraća, uključujući i one koji su potražili privremeno sklonište u Libanu.

Marginalizacija Hezbollaha bi zasigurno imala štetan utjecaj i na Liban i na Siriju.

A upravo to, zajedno sa prestrašivanjem i demoniziranjem Hezbollaha, je ono što UN ponovo pokušava uraditi.

Američki državni sekretar Rex Tillerson je u svojoj posjeti Bejrutu, 15. februara, kazao da je "nemoguće pričati o stabilnosti, suverenitetu ili sigurnosti u Libanu bez doticanja Hezbollaha. SAD smatra Hezbollah terorističkom organizacijom više od dva desetljeća... neprihvatljivo je da vojna skupina poput Hezbollaha vrši operacije mimo autoriteta libanske vlade. Jedini legitimni zaštitnik libanske države jesu libanske vladine snage".

Tillerson je očigledno iskazao određenu dozu želje za pomirenjem sa Hezbollahom, nekoliko dana prije toga, međutim naišao je na teške kritike kako od Zapada tako i od medija. Ubrzo nakon toga, promjenio je priču i prestao "ljuljati brod".

Izrael, Saudijska Arabija i Sjedinjene Američke Države, ustvari, smatraju Hezbollah za terorističku organizaciju. Izrael konstantno upućuje prijetnje Libanu, pod izgovorom da neće trpiti iranski utjecaj u svojoj blizini. Činjenica da je Liban nezavisna država se očigledno ne spominje. Od Libana se očekuje da se ponaša u skladu sa tuđim interesima i diktatima, čak i kada to ide protiv vladinih interesa.

Ipak, Liban je na Bliskom Istoku, igraonici Zapada i njihovih saveznika.

Većina stanovništva u Libanu je ogorčena. Izraelske zračne snage vrše prelete preko ove države, napadaju Siriju, a sve to je za prosječne Libance neprihvatljivo. Činjenica da ih se zastrašuje oko nesporazuma na morskoj granici, kao i gradnja graničnih barijera, izaziva veliko nezadovoljstvo. Međutim, do sada, libanski narod nije imao načina da djeluje, jer, suočeni sa superiornom izraelskom vojskom kojoj direktnu podršku pruža SAD i Zapad, i nemaju nekih opcija.

Sve ovo se odjednom promijenilo.

Neočekivano, ali sasvim logično, "ruska alternativa" se pojavila.

Po izvještaju Middle East Monitora, 8. februara 2018. godine: "Ruski mediji su izjavili u utorak da je ruski premijer Dmitry Medvedev naredio ruskom ministru odbrane da počne pregovore sa libanskim zvaničnicima te da se u snagu stavi vojna saradnja između ove dvije države. Nacrt ugovora je odmah potpisan između dvije države, te je omogućeno slobodno pristanište za rusku vojnu mornaricu duž libanske obale. Pored toga, ruska avijacija je dobila pristup libanskim aerodromima, a ruski vojni zvaničnici su već poslati u Liban da bi trenirali i ojačali libansku vojsku, navodi ruska novinska agencija Sputnik".

Ovo je sasvim logičan nastavak ruskog pristupa Bliskom Istoku. Prema službenim navodima ruskog ministarstva vanjskih poslova, koji su objelodanjeni u novembru 2017. godine, ruski diplomata i ministar za vanjske poslove Sergej Lavrov je kazao da "Rusija bez sumnje podržava suverenitet, jedinstvo i teritorijalni integritet Libana. Mi smo zainteresovani za osiguravanje Libana, te efikasno funkcionisanje svih libanskih državnih struktura".

Lavrov je dao izjavu tokom sastanka sa libanskim zvaničnicima u Moskvi.

Rusija je sve više aktivna u državama koje su ili uništene ili pod prijetnjom od strane Zapada, kao što su Sirija, Libija kao i Liban, a uskoro nadam se i Afganistan. Ruski utjecaj nije samo diplomatski već i ekonomski, što je očigledno u Siriji.

Libanski intelektualac je, anonimno, za ovaj članak izjavio da "ako ruske vojne snage dođu u Liban, izraelske vojne snage će prestati preletati naš zračni prostor. Bili bismo u mogućnosti povratiti momentum i reorganizirati se: a to bi posebice pomoglo našoj državi da preživi i ostane ujedinjena. Većina Libanaca nema nikakvo loše iskustvo sa Rusijom. Pokušali smo mnogo različitih prilaza sa drugim država, mnogo saveza koji su se raspali: mi smo i dalje ranjivi i izloženi. Nema nikakvog gubitka za Liban ukoliko se odluči na Rusiju.“

Zapad, a posebno SAD, je itekako svjestan raspoloženja koje vlada na ulicama Libana. Zato je Tillerson došao u službeni posjet. Ali nije ponudio ništa, a i ono što jeste, bilo je odbačeno. Očigledno je da je njegova misija da održi "status quo".

Iako je sve više očigledno da se libanski narod nada nekoj radikalnijoj promjeni – oni žele da se njihova država na međunarodnoj pozornici uzima za ozibljno. Žele da im se granice poštuju, te da imaju nezavisnu vanjsku politiku. Oni žele da sami za sebe odlučuju ko im je saveznik, a ko neprijatelj.

Liban je očigledno umoran od toga da je između dvije vatre. A sada napokon otkriva da postoje i druge alternative!

Kraj/ 286


Pošaljite Vaš komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Potrebna polja su označena sa *

*

Iranski vrhovni vođa uputio poruku svim ovogodišnjim hadžijama